Stoga će čovik ostavit ćaću i mater i prionit uza svoju ženu; i bit će nji' dvoje jedno tilo

Dico moja,

Najprvo da raščistimo jednu važnu stvar. Tema je ozbiljna i osjetljiva. Zato moran odma’ napomenit da ću pisti o ulogama muškarca, žene, matere, ćaće, ovoga i onoga, da bi što bolje i slikovitije uvukla sebe i vas u konkretne situacije. Međutim, kada pišem “mater” ili “ćaća”, mislim na roditelja općenito. Kad pišem “muž” ili “žena”, mislim na partnera općenito, čisto da nakon svakog primjera ne objašnjavam da mi samo služi za predočavanje problema. Neka mi muškadija odma’ oprosti jerbo ću, logično, više navodit primjere di su oni negativci. To mi je ko ženi logičnije i lakše, da se ne lažemo.

Ajd, da ne trošin slova.

Postoji jedna rečenica u Svetom pismu koju smo toliko puta čuli da je više i ne čujemo. Čita se na vinčanjima, piše se po čestitkama, ugravira na prstenje, a ritko se razumi:

Mnogima ovo zvuči kao pritnja ili je za nji’ove uši vrlo tvrd govor, jer ostavit, napustit primarno gnjizdo nije romantično. Ostavit znači izgubit sigurnost. Ostavit znači pristat bit dite. Ostavit znači priuzet odgovornost za vlastite izbore i nji’ove posljedice.

Zato ti ja, dite moje, moran reć ono šta se ritko govori naglas: mnogi brakovi stvarno jesu samo papir i ne zažive u punini. Odradi se vinčanje, ali se ne dogodi odvajanje od materine sise. Odradi se fešta, ali se ne dogodi odluka potpunog predanja. Onda se ljudi čude zašto se nakon par godina osićaju privareno, prazno ili zarobljeno.

Čovik se more oženit, prominit prezime, dobit dicu, a da nikad nije izaša iz kuće svoji’ roditelja – ne fizički, nego psihički. Tada čovik u brak ne ulazi ko muškarac ili žena, nego ko sin ili ‘ćer s novom adresom. Takvi brakovi u početku znaju izgledat dobro. Ima zaljubljenosti, ima vatre, ima planova i sve funkcionira dok život od nas ne zatraži zrilost.