Između križa i polumjeseca: Diva Grabovčeva i druge priče

✍️ Ova besida zaštićena je autorskim pravima.
Sadržaj ove beside nije dopušteno kopirati, prosljeđivati, screenshotati ni javno objavljivati bez izričitog dopuštenja autorice.
U slučaju dopuštenja, svako dijeljenje mora sadržavati jasno navođenje autorice Andrijana Vekić i oznaku profila: @babini.savjeti.

Dopuštenje me možete zatražiti odgovorom na ovaj mail ili porukom na Instagram profilu @babini.savjeti.

Prve nedilje iza Petrovdana, na Kedžari u Vran planini, hodočasti se na grob jedne divojke, jedne pastirice i mučenice – Dive Grabovčeve. Što je to što dan danas privlači ljude na ovo misto? Ako si iz Rame, Duvna, Posušja, ali i šire, priču si sigurno čula ili čuo. Vran planina je u prošlosti, kao i danas, bila misto susreta ovih krajeva koji imaju izrazito naglašen katolički i hrvatski identitet. Planine obično razdvajaju, ali ova naša spaja. Spaja prije svega geografski jer to je planina koja se uglavila između ovih krajeva. U prošlosti je spajala ove krajeve na jedan dublji način. Taj način proizlazio je iz stila življenja kakav više danas ne poznajemo. Liti kad bi se u nizini osušila trava, ajvan bi zagrizo' i onaj zadnji svežanj svježe trave pa bi ga valjalo gonit tamo di ispaše ima – u planinu. Pastirske priče, svirke i igre ječile bi planinskim dolovima. Pripovidale su se priče o junačkim pothvatima hajduka Mijata Tomića i njegove družine, koji su dobro poznavali gudure i padine ovih krajeva. To je jedna druga priča za koju ovde nema puno mista, ali možemo zamisliti kako je Diva sa ostalim mladim čobanima od starijih slušala upravo tu priču - o hajducima i njihovim junaštvima. Nije niti slutila da će i njezina sudbina postati jedna od tih priča. Junačina Mijat Tomić je svoj grob našao u Doljanima. To ti je na suprotnu stranu Vrana, prema Jablanici. Iako naš narod voli svoje ratnike te se i ova priča duboko urezala u svijest ovdašnjeg puka, njegov grob nije postao misto pobožnosti i kulta kao Divin. Divina priča je ipak označena pričom o nevinosti, čistoći, curinskom dostojanstvu te čuvanju vjere.

Ovdje ću tek ukratko načeti bit priče o Divi. Ona nam može poslužiti za razumijevanje nečeg drugog. Ove je godine izborna godina u Bosni i Hercegovini te su već sada počele, a kako li će se tek zakuvati, predizborne makljaže i podgrijavanja međunacionalnih razmirica. Narod će se još jednom sa svih strana podsitit' na identitet – da su Hrvati, Bošnjaci i Srbi te kako su jedni drugima ljuti neprijatelji. Svaki od naših naroda volio bi da je on onaj najstariji – kao kad se dica nadmeću čiji je ćaća najjači – pa jedni drugima objašnjavamo tko je se kada poturčio, pokatoličio ili posrbio. Osim što je svačiji ćaća najjači, svako vidi sebe i svoju zajednicu kao žrtvu teške povijesti i onih drugih. Istina je ta, a i to ti ne mogu baš u detalje, da su svi naši ovdašnji identiteti kakve ih danas imamo uglavnom oblikovani u doba osmanske (ilitiga turske) vladavine. Oni su se uvelike bazirali na konfesionalizmu – to jest na konfesiji, što će reći vjerskoj pripadnosti. Stil življenja i duboka uvjerenja koja su kasnije prerasla u moderni nacionalni identitet u svojoj srži izniču iz religijske pripadnosti katoličanstvu, pravoslavlju i islamu. Priča o Divi Grabovčevoj izniče upravo iz tog vrimena kada su se identiteti oblikovali. Toliko toga potiče iz tog vrimena, a što je nama danas za identitet važno. Od tetovaža naših baka - običaja sicanja, pa do svijesti o franjevaštvu – fratrima ujacima kao čuvarima vjere identiteta te drugih detalja. Upravo to ukratko dokazuje ono što sam gore kazao – naši identeti su se oblikovali u tim stoljećima.

Svako društvo ima svoja uvjerenja i svoje priče. Ovih dana slušamo i čitamo o Nolanovoj Odiseji. Odiseja je priča stara nekoliko tisuća godina, a ove godine je ekranizirana po 'ko zna koji put i opet izaziva veliku pažnju i interes. Tako i naše lokalne priče doživljavaju svoje nove trenutke i nova otkrića, a nova vrimena donose i nova značenja. Priča o Divi Grabovćevoj svoj novi trenutak, odnosno trenutak kada će tu priču otkriti cila nacija, doživila je s Markovom pjesmom o njoj. Bila jednom u tim davnim danima... Koje stoljeće prije Marka, priču o Divi je prvi popularizirao hrvatski i bosanskohercegovački arheolog Ćiro Truhelka koji je napisao knjigu naslova Djevojački grob: legenda iz bosanske prošlosti. Već se pitaš, kako bosanskoj prošlosti?! Marko pjeva – teče voda hercegova tamo gdje bi njezin kraj! Diva je bila iz sela Varvara u Rami, gdje je prije stvaranja umjetnog Ramskog jezera izvirala rijeka Rama. Što ćemo sad? Je li Rama u Bosni ili u Hercegovini? Na ovo pitanje ja neću ponuditi odgovor – neka priupita baba u pitalici pa nek narod kaže. Kako mu bilo, kad smo kod opjevavanja starih priča, meni je ipak draži od drugih jedan stih u narodnom desetercu koji kaže – Nema lipše divojke na svitu što u crkvu ulazi na Šćitu. Franjevački samostan u Rami, na Šćitu, stoljećima je bilo središte iz kojeg su franjevci – osobito u tursko doba – djelovali na području širem od same Rame te tako povezivali katolički puk od Cetinske krajine, zaleđa Šibenika priko Livna, Duvna do same Rame. Upravo su franjevci bili ti koji su vidjeviši kako narod hrli na Kedžaru na Divin grob – vodeći bolesne, i insan i ajvan, čineći zavite – angažirali prvog bosanskohercegovačkog arheologa Truhelku da istraži ovu priču. Njegova antropološka analiza, kako tvrdi, u Divinom grobu pronašla je kosti djevojke od oko 16-17 godina koja je preminula nasilnom smrću. Time je on potvrdio narodnu predaju, a fratri prihvatili pučki običaj da se na taj grob hodočasti.

Nova vrimena i ponavljanje priče donose i nova značenja i nova shvaćanja jedne te iste priče. Kako Nolanova Odiseja govori više o našem vrimenu, nego o vrimenu Odiseja i družine, tako i naše priče u našem vrimenu govore o nama i društvu u kojem živimo ponekad i više nego o samoj biti priče.