Ima li samački život smisla?

✍️ Ova besida zaštićena je autorskim pravima.
Sadržaj ove beside nije dopušteno kopirati, prosljeđivati, screenshotati ni javno objavljivati bez izričitog dopuštenja autorice.
Svako dijeljenje mora sadržavati jasno navođenje autorice Andrijana Vekić i oznaku profila: @babini.savjeti

Čeljadi moja,

prije nekog vrimena na Instagramu mi je stiglo jedno anonimno pitanje koje me nije pustilo na miru. Pitanje je bilo kratko, ali teško ko kamen: je li grij ako osoba više ne želi živit jerbo se do četrdesete nije udala? Ne znan ko ga je posla, ne znan kakva životna priča iza njega stoji, ali znan da to nije pitanje koje se rodi iz radoznalosti. To je pitanje koje se rodi iz dubokog umora i osićaja da smo negdi zakasnili u životu dok su drugi krenili naprid; da smo ostali stajat na mistu i gledat kako godine prolaze.

Društvo, pa čak i Crkva u svojoj svakodnevnoj praksi, često ne znaju šta bi sa samcima. Ko da se pritpostavlja da je brak jedini normalan put, a sve drugo ko neka vrsta čekanja ili nedovršenosti. Ako se udaš ili oženiš – dobro, napokon ti je život krenija i ima smisla. Ako ne – ko da si osta u nekoj čekaonici života. Niko to ne kaže tako otvoreno, ali se često ositi u pogledima, u pitanjima, u dobronamirnin savitima koji dolaze svako malo: “Ma doć’ će i tvoj red”, “Nać’ će se neko”, “Samo se ne smiš zatvorit, izađi da te kogod vidi.” Ko da je smisa’ života skriven u jednoj jedinoj životnoj formi – braku.

Prije vego šta išta dalje kažen, važno mi je naglasit jednu stvar. Ova besida nije pokušaj sveobuhvatnog pregleda svega šta se o samačkom životu more kazat. O tome imaju šta kazat i antropologija, i sociologija, i etnologija, i psihologija. Svaka od tizi disciplina gleda čovika iz svog kuta i svaka more dat važne uvide. Ja san, međutin, odlučila krenit od teologije jer san tu svoj na svome. Tu znan čitat tekstove, razlikovat misao od interpretacije i tu znan di tražit dublje odgovore.

Kad san krenila kopat po teologiji, dogodila se zanimljiva stvar. Nijedan od teologa koje san čitala nije izgradija posebnu, sustavnu teologiju samačkog života. Kod Karla Rahnera, katoličkog teologa, kod Dietricha Bonhoeffera, luteranskog protestantskog teologa, i kod Josepha Ratzingera, katoličkog teologa i kasnijeg pape Benedikta XVI., tema samaca pojavljuje se posridno, kroz pitanja poziva, slobode, osobe i odnosa. Najizravniji u kritici pritpostavke da je brak jedina “normalna” forma kršćanskog života jest Stanley Hauerwas, metodistički protestantski teolog. Daklen, neki od njizi ne pišu izravno o samcima, ali svi daju snažne teološke alate za razmišljanje o smislenon samačkon životu.

Kako sam i ja samac, ne želin da ovu besidu doživite ko moj subiktivni doživljaj i pogled na samački život, pa ću prid vas stavit isključivo razmišljanja spomenuti’ teologa.