Kriterij svakog autoriteta je sloboda

🚨🚨🚨🚨🚨🚨🚨🚨

Već vam je poznato da mi platforma plaća svaki vaš klik (ulazak) na ovu reklamu ispod.

Svaki vaš klik na nju donijet će 1 € samohranoj majci koja se mora iseliti iz trenutnog smještaja, a u novom nema adekvatno grijanje. Također joj je potrebna pomoć oko plaćanja stanarine.

Akciju prikupljanja novca pokrenula je divna Marijana Grgić na Instagram profilu @psiholog.marijanagrgic, a ja sam prihode od vaših klikova odlučila do daljnjega namijeniti toj samohranoj majci u potrebi.

Novac za klimu je prikupljen, a novcem od reklama pomagat ću joj plaćati mjesečni najam.

Stoga, ako želite barem na ovakav način sudjelovati, uđite na reklamu ispod i zadržite se dovoljno da vas sustav prepozna. Ne morate se prijavljivati na ponude s reklame, dovoljno je samo otvoriti ovaj link (i onaj na kraju beside):

✍️ Ova besida zaštićena je autorskim pravima.
Sadržaj ove beside nije dopušteno kopirati, prosljeđivati, screenshotati ni javno objavljivati bez izričitog dopuštenja autorice.
U slučaju dopuštenja, svako dijeljenje mora sadržavati jasno navođenje autorice Andrijana Vekić i oznaku profila: @babini.savjeti.

Dopuštenje me možete zatražiti odgovorom na ovaj mail ili porukom na Instagram profilu @babini.savjeti.

Čeljadi moja,

Postoji jedna ljudska potriba o kojoj se sve češće govori jer nas u novije vrime iznenađuje, s obzirom na to da živimo u eri izraženog individualizma i otuđenosti. Rič je o potribi koja je toliko duboko upisana u čovikovu narav i virojatno je stara koliko i samo čovičanstvo. Morebit upravo zato što je bitno ljudska opstaje unatoč sveprisutnoj kulturi samotnjaštva i samodostatnosti.

Rič je o potribi koju sve češće pripoznajemo u društvu, posebno u religijskim i društvenim zajednicama, a to je potriba da nas netko vodi i usmjerava. Mahom se čudimo da ljudi, unatoč sve lakšem pristupu obrazovanju i informacijama, imaju potribu nekome poviriti svoju dušu, život i odluke na vodstvo.

Čudimo se jer nas ovaj svit uvirava da nam niko ne triba, a ritko tko od nas prolazi kroz život potpuno samostalno, bez učitelja, uzora i autoriteta. Svi mi imamo u svom životu ljude koji su nam u određenom trenutku pokazali put kojim sami možda nikad ne bismo krenuli.

Netko nas je učio hodat, molit, mislit, radit; netko nas je učio volit, a vrlo često nas je netko učio i ponovno živit nakon što smo mislili da više ne znamo kako naprid kroz život.

Zato mi se čini da je nešto itekako pogrišno u suvremenoj ideji prema kojoj čovik ne bi triba imat autoritete niti se oslanjat na ikoga osim na sebe. Ta ideja morebit zvuči moderno, oslobađajuće i privlačno, ali menščini da nije baš osobito ljudska. Bog nije čovika stvorio samog od sebe nego od matere i ćaće, u zajednici koja se zove obitelj. Čovik, dakle, ne raste sam od sebe niti sazrijeva u vakuumu. Nitko ne postaje ono što jest bez drugih ljudi. U tom smislu potriba za vođama, učiteljima, roditeljima, duhovnicima i ljudima kojima virujemo nije znak slabosti nego znak ljudskosti. Problem o kojem ćemo danas besidit nastaje onda kada se nešto prirodno i zdravo počne zloupotrebljavat, a to se događa puno češće nego što ljudi misle.

U zadnje vrime sve češće dobivam jednu te istu poruku, samo drukčije zapakiranu. Nekad me pitate za pojedine zajednice, virske ili društvene, nekad za određene duhovnike ili društvene vođe, nekad za karizmatike, nekad za privatne objave, a nekad jednostavno opišete vlastito iskustvo i pitate me je li normalno da se nakon određenog susreta s nekom osobom ili zajednicom osićate kao da ste izgubili vlastiti identitet i slobodu. Često vam se na savjest stavlja ono što ne morete podnit. Neritko mi pišete da ste se obratili priko neke osobe ili zajednice, ali ne znate razgraničit normalnu zahvalnost od navezanosti na osobu ili zajednicu koja vas je dovela bliže Bogu. Ovakvi problemi su pojavom društvenih mreža i lakom dostupnošću informacija samo intenzivirane, ali nipošto nisu novost.

Zanimljivo je da su se ovim pitanjem sociolozi i psiholozi ozbiljno bavili desetljećima prije nego što su društvene mreže i moderni gurui postali svakodnevica. Psihologija privrženosti pokazala je da ljudi autoritete vrlo često doživljavaju na sličan način na koji dite doživljava roditelja. Vođa postaje misto sigurnosti, osoba kojoj se čovik vraća kada je izgubljen, zbunjen ili pristrašen. U tome nema ništa loše. Zapravo, bilo bi čudno da nije tako. Problem nastaje onda kada privremeni oslonac postane trajna potriba, kada čovik više ne razvija vlastitu unutarnju stabilnost nego je trajno posuđuje od nekog drugog. Tada vođa prestaje biti čovik koji pomaže drugome hodat, a postaje čovik bez kojega drugi više ne zna hodat.

Naravno, čovik koji nam je pomoga ustat na noge more i triba ostat važan dio našega života, ali onoga trenutka kada počnemo virovat da bez njega ne moremo mislit, odlučivat, virovat ili živit, upadamo u veliku opasnost koja će vrimenom postat naša stvarnost iz koje ćemo se teško izvuć. Ovo morebit zvuči banalno, ali ne biste virovali koliko padamo na ovakvim stvarima. Stoga je jako važno stalno ponavljati da postoji velika razlika između čovika koji nam je pomoga na našem putu i čovika bez kojega više ne moremo zamislit vlastiti put. Između zahvalnosti i ovisnosti, između poštovanja i navezanosti, između autoriteta i posjedovanja.

Da odmah razgraničimo neke stvari. Naravno da je normalno da postoji privrženost i zahvalnost prema osobi koja nas je pratila kroz teško razdoblje života, slušala naše jade, molila za nas i pomogla nam ustati kad smo bili na dnu. To je sasvim ljudsko i očekivano, ali postoji jedna granica koja je vrlo tanka, a opet jako važna, i upravo se na toj granici često odlučuje govorimo li o zdravom autoritetu ili o početku nečega što sociologija, psihologija i teologija već desetljećima pokušavaju opisati različitim ričima.

Ako nas je netko slušao onda kada nas nitko drugi nije slušao, ako nas je netko pratio kroz depresiju, raspad braka, ovisnost, duhovnu pustinju ili godine lutanja, sasvim je prirodno da prema toj osobi razvijemo posebnu privrženost. Ako nas je netko naučio moliti, približio nam sakramente, otvorio nam vrata prema Kristu ili nam prvi put pokazao da Bog nije protiv nas nego za nas, sasvim je prirodno da osićamo zahvalnost. Zapravo bi bilo čudno da toga nema jer čovik nije stvoren kao samodostatno biće koje kroz život prolazi bez učitelja, prijatelja i bez ljudi koji ga nose onda kada sam više ne more hodati.

Kao što sam rekla par redaka ranije, problem ne leži u zahvalnosti nego nastaje onda kada se zahvalnost počne pritvarati u dug, a odnos u ovisnost. Ta granica često nije vidljiva prostim okom jer se ritko pojavljuje u svom primitivnom obliku. Nije baš uobičajeno da će vam onaj po kome ste otvorili srce Bogu ili doživili neko pozitivno iskustvo otvoreno reći: „Bez mene ne moreš do Boga.“ Takve stvari obično dolaze puno suptilnije. Ponekad kroz rečenice poput: „Samo pazi da ne izgubiš ono što si ovde pronašao.“ Ponekad kroz osićaj da odlazak iz zajednice znači izdaju, ponekad kroz uvirenje da čovik duguje trajnu odanost osobi koja mu je pomogla onda kada mu nitko drugi nije znao pomoći. Često se ne izgovori gotovo ništa, nego čovik jednostavno počne primjećivati kako više ne donosi odluke slobodno, već kroz pitanje što će o tome misliti osoba kojoj viruje ili zajednica kojoj pripada.

Prije nego što sam sila pisat ovu besidu, odlučila sam malo ozbiljnije zavirit u literaturu jer me zanimalo postoji li uopće znanstveno istraživanje o toj ljudskoj potribi da vežemo uza se ljude kojima smo pomogli ili koje smo doveli do istine. Pokazalo se da postoje i to poprilično ozbiljna istraživanja, samo što literatura ne koristi istu terminologiju. Sociolozi govore o karizmatskom autoritetu, psiholozi o narcističkom vodstvu i odnosima ovisnosti između vođe i sljedbenika, pastoralni psiholozi govore o duhovnom zlostavljanju i zlouporabi savjesti, a teolozi o klerikalizmu, kultu ličnosti i prisvajanju karizme. Vidimo da je rječnik različit, ali problem koji pokušavaju opisati zapravo ima gotovo svaka zajednica, bila ona politička, religijska, društvena ili ideološka.

Svaka od tih zajednica prije ili kasnije dolazi pred isto pitanje: služi li vođa istini ili istina služi vođi? To na prvu zvuči kao filozofsko cjepidlačenje, ali razlika je golema. Kada vođa služi istini, tada će biti sritan ako ga njegovi ljudi jednoga dana prirastu i postanu samostalni, ako nauče mislit svojom glavom, što je i cilj njegova djelovanja, te ako jednoga dana više ne budu tribali njegovu stalnu prisutnost. Međutim, kada istina počne služiti vođi, događa se nešto sasvim drugo. Tada svako udaljavanje od osobe počinje izgledat kao izdaja same istine, svako propitivanje kao neposluh, a svaka samostalnost kao prijetnja.

Mislim da se upravo tu skriva jedna od najvećih napasti svakoga autoriteta, ne samo duhovnog. Tako roditelj more počet živit od osićaja da mu dite duguje život. Profesor more počet uživati u tome da bivši učenici desetljećima traže njegovo odobrenje za svaku odluku. Terapeut more početi virovat da bez njega pacijent neće uspit. Svećenik more početi mislit da ljudi bez njega neće pronaći Boga.

Vođe, dakle, počinju egzistirati na osićaju moći, vlasti i autoriteta, a malo je stvari koje čovika opiju kao osićaj da je drugome neophodan.

Iđemo malo o temi iz znanstvene perspektive.