Kršćanski brak između ideala i stvarnosti

✍️ Ova besida zaštićena je autorskim pravima.
Sadržaj ove beside nije dopušteno kopirati, prosljeđivati, screenshotati ni javno objavljivati bez izričitog dopuštenja autorice.
U slučaju dopuštenja, svako dijeljenje mora sadržavati jasno navođenje autorice Andrijana Vekić i oznaku profila: @babini.savjeti.

Dopuštenje me možete zatražiti odgovorom na ovaj mail ili porukom na Instagram profilu @babini.savjeti.

Prije nego krenemo na današnju besidu, tila bih vam reć još nešto.

Vaši osvrti, komentari i primjedbe puno mi znače jer mi pomažu da unapriđujem kvalitetu svoga pisanja, ali i samih objava. Zato ću nakon objave na Instagram storyju podilit poveznicu putem koje ćete moć anonimno ostavit svoj osvrt na besidu.

Također, svi pretplatnici mogu komentirat besidu izravno u web arhivi. Dovoljno je da se prijavite ovdje mailom na koji ste pretplaćeni.

Veselim se čut šta mislite, s čim se slažete, s čim ne i šta mislite da bi moglo bit bolje. ❤️

Čeljadi moja,

Ne znam koliko ste baš aktivno pratili raspravu koja se zadnjih dana vodi oko propovidi Krunoslava Karasa o partnerskim odnosima i braku, ali znam da ste me zatrpali videima i pitanjima što mislim o tome. Dovoljan je samo pregled komentara ispod videa i članaka na različitim portalima da shvatim kako se većina ljudi vrlo brzo svrstala na jednu od dvi strane. Jedni su rekli da je napokon neko s ambona izgovorio ono čemu svi svjedočimo u stvarnosti, a drugi da je to hladan, proračunat i, u konačnici, neevanđeoski govor o braku. Karasova propovid meni osobno nije zanimljiva kao poligon za rasprave, dokazivanja pravovjernosti ili krivovjerja, nego prvenstveno zato šta otvara puno dublje društveno i crkveno pitanje.

Za one koji je nisu čuli, svećenik Krunoslav Karas je dvadesetak minuta govorio o partnerskim odnosima i o onome šta vidi na terenu te izrekao tri stvari koje su neki dočekali s odobravanjem, a neki s osudom. Prva je da žena ne bi tribala ulazit u brak neobrazovana i nezaposlena, jer ne bi smila bit financijski ovisna o mužu. Druga je da bračni par ne bi tribao živit u zajednici s roditeljima nijedne strane, ni sa svekrom i svekrvom ni s tastom i punicom, nego bi tribao postat zasebna obitelj. A treća je da nitko ne bi smio ulazit u brak u zabludi da će se teže mane osobe koju voli popravit kad se vinčaju, jer se u braku, kaže on, takve stvari češće pogoršaju nego poprave.

Intuitivno vrlo dobro razumin zašto jedan svećenik izgovara ovakve riči s ambona. U njima ima puno zdravog razuma i, očito, iskustva nastalog iz dugogodišnjeg rada sa zaručnicima i bračnim parovima. Dakle, riči s terena i to riči svećenika koji godinama sluša ljude prije braka i u braku. Isto tako razumim prigovor koji se čuje s druge strane, i mislim da je ozbiljan i da ga ne triba zanemarit.

Prije nego ženi kažemo da mora imat vlastiti kruv, mladencima da se moraju odvojit od roditelja, a zaljubljenima da neće prominit jedno drugo, ne bi li najprije tribalo objasnit šta to dvoje ljudi zapravo čini kad prid oltarom kažu “da, uzimam te za muža, uzimam te za ženu i obećajem ti vjernost u dobru i u zlu”?

Znam, reći ćete mi da to postoji u Crkvi u formi zaručničkog tečaja i ja ću se djelomično složiti s vama, ali poticaj i tema ove beside je Karasova propovid i reakcije na nju, pa ću nastojat besidit iz te perspektive i za početak postavit jedno pitanje:

Da bih se mogla kvalitetno osvrnit na propovid i upućene joj kritike, ajmo najprije vidit kakav je to kršćanski brak po Božjem naumu. Šta to Crkva naučava o braku?

Kad su farizeji pitali Isusa smije li čovik otpustit svoju ženu, on ih je vratio na početak. Zar niste čitali, kaže im, da je Stvoritelj od početka stvorio muško i žensko, i rekao: zato će čovik ostavit oca i mater i prionut uz svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tilo (usp. Mt 19,4-6; Post 2,24). Isus, dakle, o braku ne govori polazeći od onoga šta u njemu ne valja, nego od onoga šta je Bog s njim naumio. To je, čeljadi moja, metoda koju bismo tribali imat na umu, jer će nam do kraja ove beside zatribat.

Crkva je tu misao da će dvoje njih biti jedno tilo kroz stoljeća razvijala, a Drugi vatikanski sabor sažeo ju je u izraz koji je meni osobno jedan od lipših opisa braka: intimna zajednica života i ljubavi (usp. GS 48). Zakonik kanonskog prava kaže isto pravnim jezikom: da je ženidbeni savez zajednica svega života, po svojoj naravi usmjerena na dobro supruga te na rađanje i odgoj dice, i da ju je Krist među krštenima uzdigao na dostojanstvo sakramenta (usp. kan. 1055). A ono najvažnije, sam čin kojim brak nastaje, Zakonik opisuje kao čin volje kojim se muž i žena neopozivim savezom međusobno predaju i primaju (usp. kan. 1057). Ne ugovaraju, ne razmjenjuju usluge, ne udružuju se ko dva poduzeća. Predaju se i primaju.

Obratite pozornost na te glagole, jer u njima je cili argument. Supružnici se daju i primaju, i to uzajamno i slobodno. Nitko nikoga ne osvaja, ne kupuje, ne zaposjeda i ne prima na upravljanje. Ono šta se daje nije usluga ni ugovorena protučinidba, nego sama osoba. Zato Crkva brak ne razumije kao projekt dvaju potpuno neovisnih pojedinaca koji se unaprid osiguravaju jedno od drugoga, nego kao nešto šta se po svojoj logici temelji na darivanju, zajedništvu, vjernosti i međuovisnosti. To nije slučajna lirika. To je razlika između braka i dobro napisane poslovne suradnje.

Međutim, i tu triba bit oprezan, jer se izraz “dvoje će biti jedno” lako shvati krivo, a pogrešno shvaćen more napravit puno zla. To nipošto ne znači da jedna osoba nestaje u drugoj, da se ženino “ja” utapa u onome “supruga” ili da muževo “ja” postaje nazivnik braka. Katolički nauk dosljedno inzistira na jednakom osobnom dostojanstvu muža i žene, a Ivan Pavao II. je u pismu Mulieris dignitatem odnos supružnika tumačio u svitlu poslanice Efežanima, i to kao uzajamnu, a ne jednostranu podložnost. Potpuno darivanje sebe drugome ne daje drugome pravo da postane moj gospodar. Moglo bi se reć i obrnuto, da se pravo darivanje može dogodit samo među ljudima koji su dovoljno svoji da imaju šta dat.

Zato mislin da je jedna od ključnih rečenica cile ove priče vrlo jednostavna: darovat sebe drugome nije isto šta i izgubit sebe u drugome. Čovik koji se izgubio nema više šta darovat, a onaj koji nikad nije bio svoj ne može se ni dat, nego samo predat (na upravljanje). Još važnije, da bi se čovik mogao potpuno darovat drugome, mora bit slobodan. Ono šta nije slobodno dano nije dar.

Tu bi se moglo odmah krenut s praktičnim zaključcima, ali ja ću ih namjerno odgodit.

Zastanimo najprije prid veličinom ovoga šta Crkva tvrdi. Dvoje ljudi, uz sve šta jesu, uz sve šta nose iz svojih obitelji i uz svu neizvjesnost budućnosti, govori jedno drugome: tvoje dobro je i moje dobro, ne uzimam te za neku dionicu u svom životu ili za probu, nego zauvik.

Sad dolazimo do mog glavnog prigovora Karasovu pristupu.