Laičke zajednice, novi crkveni pokreti i sektaški obrasci u Katoličkoj crkvi

✍️ Ova besida zaštićena je autorskim pravima.
Sadržaj ove beside nije dopušteno kopirati, prosljeđivati, screenshotati ni javno objavljivati bez izričitog dopuštenja autorice.
Svako dijeljenje mora sadržavati jasno navođenje autorice Andrijana Vekić i oznaku profila: @babini.savjeti.

Dopuštenje me možete zatražiti odgovorom na ovaj mail ili porukom na Instagram profilu @babini.savjeti.

Čeljadi moja,

Najprije se želim osvrnit na činjenicu da ćete u ovoj i budućim besidama čitat malo lakšu, odnosno nježniju ikavicu pomišanu sa standardnim hrvatskim jezikom (ili obrnuto), jer ste tako tražili na Instagramu. Navodno vam je ikavica kojom sam pisala tvrda i teška za čitat pa ću vam udovoljit, ali nemojte mi zamirit šta ćete dobit mišavinu, jer ću pisat onako kako inače govorim.

A sad moremo prić na temu. Uporno mi u pitalicama postavljate pitanja o sektama i sve češćem sektaštvu u našim katoličkim krugovima, pa ta tema zaslužuje posebnu besidu. Najprvo želim kazat da se pitanje sve češćih pojava manjih laičkih zajednica, molitvenih skupina i novih crkvenih pokreta koji se okupljaju oko „snažne“ osobe, navodnog karizmatika, vidioca, duhovnika ili osnivača, ne more ozbiljno obradit samo pojmom „sekta“. Taj pojam je u javnom govoru razumljiv, ali u znanstvenom i crkvenom kontekstu je najčešće pregrub, nedovoljno precizan i more unaprid prisudit i osudit ono šta tek triba proć proces razlučivanja. Znanstvena literatura radije govori o „novim religijskim pokretima“, „karizmatskom autoritetu“, „zatvorenim skupinama“, „duhovnom zlostavljanju“, „visoko kontrolirajućim zajednicama“ ili „sektaškim tendencijama“.

Ovakav pristup je važan ponajprije jer Katolička crkva u teologiji i kanonskom pravu polazi od pretpostavke da laička udruživanja, karizmatski pokreti i novi oblici apostolata nisu anomalija, nego mogu imati autentično nadahnuće i biti autentičan plod Duha Svetoga. Crkva time ne zatvara oči prid problemima koji prate pojavu takvih zajednica, nego je otvorena dilovanju Duha te je spremna strpljivo i mudro pratiti, propitivati i prosuđivati autentičnost nadahnuća. Koji su to problemi kojih je Crkva svjesna? Pa oni koji nastaju onda kada se karizma odvoji od crkvenoga zajedništva, kada se savist članova zajednice veže uz autoritet jedne osobe, kada se poslušnost pritvori u psihološku ovisnost, a crkveni autoritet zaobađe ili formalno prizna samo zato da bi se stvorio privid legitimnosti.

Zato je za katoličko istraživanje korisno držati zajedno tri razine:

U nastavku beside nastojat ću dat kratak pregled „problema“ te najvažnijih izvora i istraživačkih naglasaka, s kratkim osvrtom na Mihalya Szentmartonija, jer on temu ne obrađuje prvenstveno sociološki, nego iz perspektive psihologije duhovnoga života, pastoralne razboritosti i razlučivanja autentične od lažne mistike.