✍️ Ova besida zaštićena je autorskim pravima.
Sadržaj ove beside nije dopušteno kopirati, prosljeđivati, screenshotati ni javno objavljivati bez izričitog dopuštenja autorice.
U slučaju dopuštenja, svako dijeljenje mora sadržavati jasno navođenje autorice Andrijana Vekić i oznaku profila: @babini.savjeti.

Dopuštenje me možete zatražiti odgovorom na ovaj mail ili porukom na Instagram profilu @babini.savjeti.

Dopušteno je objaviti link koji vodi na web arhivu općenito ili na određenu besidu u arhivi.

Prije nego krenemo na današnju besidu, htjela bih vam reći još nešto.

Vaši osvrti, komentari i primjedbe puno mi znače jer mi pomažu da unapridim kvalitetu svoga pisanja, ali i samih objava. Ne samo to, pomažu i drugima odlučiti žele li se pretplatiti ili ne. Zato ću nakon objave ove beside na Instagram storyju podilit poveznicu putem koje ćete moć anonimno ostavit svoj osvrt na besidu.

Također, svi pretplatnici mogu komentirat besidu izravno u web arhivi. Dovoljno je da se prijavite ovdje mailom na koji ste pretplaćeni.

Veselim se čut šta mislite, s čim se slažete, s čim ne i šta mislite da bi moglo biti bolje. ❤️

Čeljadi moja,

Danas je točno godinu dana otkako sam prvu Besidu pustila u eter! 💌

Iako je običaj da jednom misečno ugostim nekoga tko će s nama besidit na određenu temu, ovaj misec odlučila sam napravit iznimku. Pišem vam o temi o kojoj sam dugo oklijevala pisat, ali vaši uporni upiti ipak su me potaknuli da se njome pozabavim.

A kako se prva godišnjica Beside ne more obilježit bez poklona, pripremam vam jedno malo iznenađenje! O čemu je rič, otkrit ću vam uskoro. 🎁

Pa ajmo besidit!

Znam da ste primijetili ovu poplavu proroka u našem katoličkom okruženju jer me svako malo pitate za ovoga ili onoga. Stvarno bez lažne skromnosti mogu reć da poznajem puno teologa i ljudi iz javnog crkvenog života, ali nerijetko me iznenade vaša pitanja za pojedine samoprozvane teologe i proroke. Ne znam odakle više iskaču i kako ste došli u kontakt s njima, ali oni su tu, među nama i sve su vidljiviji. Olako im se dodjeljuju epiteti poput “prorok našeg vremena”, “prorok među nama” ili službe: “on ima proročku službu”. Nekad se to izgovaralo sa strahopoštovanjem, kao kad se izgovara nešto šta ne pripada svakodnevnom govoru. Proročka služba definitivno je jedna od nesvakidašnjih pojava i poslanja, a danas je, izgleda, u prosjeku ima svaka stota osoba u Hrvatskoj. Danas je prorok svatko tko ima malo karizme, nekoliko tisuća pratitelja i sposobnost uvjerljivog nastupa ili tumačenja. Nerijetko su to i oni anonimni, koji oko sebe tajno okupljaju duše, a pritom poznaju teologiju i vješto manipuliraju dušama, što hipnozama, što različitim drugim naučenim tehnikama. Osobno poznajem jednoga za kojim je pošlo dosta moje šire rodbine, a čija sam meta bila i ja sama, pa me prozvao sotonom kad nisam pala na njegove manipulacije. Doduše, on za sebe ne kaže da je prorok. On za sebe tvrdi da je sam Gospodin i personifikacija Isusa Krista, da kroza nj govori sam Isus Krist. Znam to jer ga pristaše zovu Gospodinom s velikim “G” i ophode se prema njemu kao da je sam Isus Krist među njima glavom i bradom. Uostalom, meni je na seansi, na kojoj me htio unovačiti, na pitanje “Tko si ti i u čije ime govoriš?” rekao da ja znam da on jest, tj. “ja jesam”, a znamo tko to za sebe kaže. Malo mi fali da objavim njegovo ime, ali neka se Crkva time bavi jer su vodstvo Crkve i oni kojima je povjerena služba provjeravanja vrlo dobro upoznati s njegovim likom i djelom. Samo ću reć da je u visokoj politici i da je oko sebe okupio par redovnica i svećenika koji mu daju legitimitet i novače naivne i pogubljene duše. Postoje dva kruga zajednice s tampon zonom (redovnice i svećenici) između njih, a širi krug nema saznanja o tome šta radi uži krug i u tome je, između ostalog, njihova pogubnost za duše. Uži krug ima cilj oko tog Gospodina okupiti 12 stupova, koje nazivaju apostolima, a u taj krug mogu ući samo oni prokušani i profiltrirani iz šire zajednice. Ali… Rekoh, njima nek se bavi Crkva koja vrlo dobro zna tko su i šta rade, a moje je da kao teolog poučavam i upozoravam one koji me o takvima pitaju. Među onima koji me o tome pitaju je nekolicina vas, stoga ću ovdje pokušat poučiti šta i tko prorok jest, a šta i tko prorok nije.

Dakle, danas je dovoljno da netko zna napunit dvoranu, rasplakat ljude, “lipo molit”, prodat nekoliko naklada knjige, govorit o Bogu s dovoljno uvjerenja, pa i činit čudesa, da ispod objave krenu komentari: “Ovo je pravi Božji čovik”, “Ovaj je prorok našeg vrimena”, “Bog ga je poslao baš nama”. Pritom nitko ne pita odakle mu ta vlast i tko ga je poslao. Pitat ga tko je i u čije ime govori, izgleda, smatra se manjkom vire, štoviše, nečim đavolski. Barem je tako bilo u mom slučaju kad sam priupitala dotičnog tko je i u čije ime govori. Nije htio reći svoje osobno ime. Predstavio se ni manje ni više nego Bogom. Znamo tko krije svoje ime i znamo tko je čovjeka pokušao zavesti ričima: “…Zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo” (Post 3,5). I ja bih trebala šutit i ne zamjerit se rodbini. Kako da ne.

Kako sam upitala tada, prije deset godina kada me dotični pokušao hipnotizirati i unovačiti, tako propitujem i danas svakog koji zasja na nebu velikih propovjednika i proroka. Imamo zajednice koje se okupljaju oko jednog čovika i čiji se identitet sve manje pripoznaje po Kristu, a sve više po voditeljima. Imamo velike seminare i konferencije s kotizacijama, prodajnim štandovima i programima koji obećavaju preobrazbu života. Imamo tridesetodnevne priprave za sretnu vezu ili brak sastavljene u malom priručniku, seminare koji vode do sriće, inicijative koje se predstavljaju kao spas naroda, i nad svim tim lebdi jedna tiha pretpostavka koju nitko ne izriče baš tako, ali je prisutna u podsvijesti: ako je dvorana puna, ako ljudi plaču i ozdravljaju, onda je to od Boga. E, pa nije, barem ne sve.

Odmah moram napomenuti da nipošto ne tvrdim da je svaki popularan katolik, autor knjige ili organizator konferencije lažni prorok. Ne kritiziram ni pisce knjiga, dapače, smatram ih poželjnima u ovom vrimenu. Ne smatram grijehom ili pogrešnim naplatit troškove organizacije ili osnovat udrugu. Tvrdim nešto drugo, i na to ću nastojat ukazat do kraja ove beside: popularnost, uspjeh, broj sljedbenika, sposobnost da okupiš masu i dar uvjerljivog govora, pa čak ni čudesa nisu dokaz proročkog poslanja. Kad se naviještanje poveže s osobnom koristi, s kultom vlastite osobe, s pritiskom na kritičare i sa zahtjevom da te nitko ne propituje, onda imamo itekako ozbiljne razloge da takav autoritet izvagamo prema mjerilima koja nam daju Pismo i Crkva.

Pa ajmo najprije vidit znamo li mi uopće šta znači bit prorok, ili smo tu rič počeli dilit svakome tko zna okupit ljude i lipo govorit o Bogu.

Kod nas se proroka uglavnom zamišlja ko nekoga tko vidi našu prošlost, pa nerijetko čujemo “rekao mi je nešto šta samo ja znam” i u tom svjetlu nam pomaže ili prorokuje kakva će nam bit budućnost. Sve češće prorokom nazivamo i one koji se ne libe kritizirat Crkvu pa njihovu tobože hrabrost nazivamo proročkim glasom i proročkom službom. Mogla bih nabrajati do sutra koga sve nazivamo prorocima današnjeg doba, ali nema potribe. Dovoljno je zaključiti da danas olako tu ulogu pripisujemo popularnim evangelizatorima, ali i vjeroprivrednicima.

Idemo vidit šta Biblija kaže o tome tko su proroci. Hebrejska rič nabi, koju naše Biblije prevode kao prorok, vjerojatno znači onaj koji je pozvan ili onaj koji naviješta, a grčko prophetes izvorno znači onaj koji govori u ime drugoga. Prorok je, dakle, prvenstveno usta. Netko drugi govori, a on prenosi rič koju nije sam skovao. Vrlo često je to teška rič, ona koju prorok sam vjerojatno ne bi izgovarao jer nosi teške posljedice i zahtijeva određenu hrabrost. Zato se kroz proročke knjige ponavlja ona formula koju smo svi čuli na misi, a vjerojatno nismo zastali nad njom: “Ovako govori Gospodin.” Ne “ovako mislim ja” ili što bi rekao jedan samoprozvani hrvatski prorok “došla mi je rhema, meni je Gospodin rekao”. Ne “ovako sam osjetio na molitvi”, nego Gospodin. Autoritet nije u proroku, nego u Onome tko kroz njega govori. Biblijski prorok jest katkad najavljivao i buduće događaje, ali to mu nije bila glavna zadaća. Glavna mu je zadaća bila reć narodu, ovdje i sada, šta Bog misli o tome kako živi, i pozvat ga na obraćenje, pod svaku cijenu.

Biblijski prorok se ne kandidira sam za tu službu. Ne bira tu službu, ne školuje se za nju i ne dodjeljuje je sam sebi. Lipo se to vidi kod proroka Amosa. Kad ga svećenik Amasja u Betelu tira iz kraljevskog svetišta i kaže mu neka se vrati u Judeju, neka ondje “jede svoj kruh” i ondje prorokuje, Amos mu odgovara: nisam ja prorok ni sin proročki, nego sam pastir i sabirač divljih smokava, ali me Gospodin uzeo od stada i rekao mi da iđem prorokovat njegovu narodu (usp. Am 7,10-15). Pazite sad šta se tu zapravo događa. Amasja polazi od toga da je proroštvo zanat od kojega se živi i nudi Amosu da taj zanat ode obavljat negdi drugo, di neće smetat. Amos mu kaže da on uopće nije iz te branše. Imao je od čega živit i bez proroštva. Proroštvo mu je bilo poziv koji ga je otrgnuo od posla, a ne posao koji ga hrani.

Jeremija je pak toliko malo želio bit prorok da se Bogu na početku pokušao izvuć, tobože da je premlad i da ne zna govorit (usp. Jr 1,6). Poslije je zbog riči koje je morao izgovorit završio u tamnici, pa u blatnoj cisterni (usp. Jr 37–38), proglasili su ga izdajicom jer je narodu govorio upravo ono šta narod nije htio čut, a u jednom trenutku se Bogu požalio da je postao predmetom podsmijeha cili dan i da mu je rič Gospodnja donijela samo sramotu. Htio je prestat, ali kaže da mu je ta rič u srcu bila ko oganj zatvoren u kostima i da je nije mogao zadržat (usp. Jr 20,7-9). To je, čeljadi moja, iskustvo proroka. Ne rasprodana dvorana, ne slava i čast od ljudi, nego vatra koju bi najradije ugasio, a ne more.

Naravno da nisu svi biblijski proroci bili odbačeni siromasi koji su živili po pustinjama. Izaija je djelovao u Jeruzalemu, blizu dvora. Jeremija i Ezekiel potjecali su iz svećeničkih obitelji. Samuel je uživao ugled cilog naroda, a Natan je bio na dvoru kralja Davida. Proroci su imali i učenike, a Elizej je imao cile skupine proročkih sinova oko sebe. Pa i ugled i položaj i zajednica nisu nešto šta bi samo po sebi činilo nekoga lažnim. Međutim, pogledajte šta je Natan napravio sa svojim položajem na dvoru. Kad je David uzeo Urijinu ženu i dao ubit Uriju, Natan je došao prid kralja, ispripovidio mu priču o bogatašu koji je siromahu oteo jedinu ovčicu, pustio da se kralj razljuti na tog bogataša, a onda mu u lice rekao: “Ti si taj čovjek!” (2 Sam 12,1-7). Dvorski prorok kojemu je položaj ovisio o kraljevoj milosti rekao je kralju ono šta mu nitko drugi ne bi smio reć.

Presudno, dakle, nije koliko je prorok bio poznat i kakva je čudesa činio (čudesa nikad nisu bila mjerilo), nego je li bio slobodan reć istinu i onda kad ga je ta istina stajala ugleda, sigurnosti i naklonosti moćnih. Ili, još jednostavnije: ravna li se njegova poruka prema Bogu ili prema publici.

Danas imamo samoprozvane ili od naroda prozvane proroke koji prijete svećenicima da će ih prokazati ako nastave upozoravati narod na njih, dok se sami gnjizde i harače po hijerarhijskim sivim zonama.