Moje iskustvo života u samostanu

✍️ Ova besida zaštićena je autorskim pravima.
Sadržaj ove beside nije dopušteno kopirati, prosljeđivati, screenshotati ni javno objavljivati bez izričitog dopuštenja autorice.
U slučaju dopuštenja, svako dijeljenje mora sadržavati jasno navođenje autorice Andrijana Vekić i oznaku profila: @babini.savjeti.

Dopuštenje me možete zatražiti odgovorom na ovaj mail ili porukom na Instagram profilu @babini.savjeti.

Čeljadi moja,

kako sam vam i najavila, danas ćemo besidit o nečemu što mi je posebno drago i osobno: o mom iskustvu života u samostanu. Neću vam držat predavanje iz povijesti redovništva, iako će bit i teologije, jer bez nje ovo iskustvo ne morete pravilno razumit, nego ću vam otvorit jedan dio svog života koji me je oblikovao više nego išta drugo. Poznato vam je da već deset godina nisam redovnica, tj. da sam prije deset godina napustila samostan, i imam potribu posebno napomenut da ovo neće biti priča o "izgubljenim godinama" ni ispovijest razočarane bivše redovnice kakvih se danas po portalima i društvenim mrežama, nažalost, more nać u izobilju. Ovo je svidočanstvo zahvalnosti, jer da me večeras pitate bih li sve ponovila, odgovorila bih vam bez puno razmišljanja: bih, od prvog do zadnjeg dana. E, sad, bi li ponovile i sestre s kojima sam živila, o tom potom. 🤣

Imala sam petnaest godina kad sam, neposredno nakon završene osnovne škole, zakoračila kroz vrata samostana Družbe sestara franjevki od Bezgrešnog začeća iz Dubrovnika. Petnaest godina, čeljadi moja. Danas kad to izgovorim, ljudi me gledaju u čudu i pitaju: "Pa di su ti bili roditelji? Pa to je dite!" Jest, bila sam dite, ali dite koje je u sebi nosilo jednu čežnju koju nije znalo imenovat, a koja je bila jača od svih vršnjačkih interesa. Doduše, budući da je moja obitelj u tom razdoblju bila disfunkcionalna, roditelji nisu bili velika prepreka. Mater je prihvatila i pomogla mi realizirati, a ćaća je rekao da se ne slaže, ali ne more utjecat na moju odluku. Kako bi i mogao kad u tom razdoblju nisam ni živila s njim jer me izbacio iz kuće.

Nema potribe sad u detalje opisivat što je sve prethodilo odluci i kako su se stvari razvijale. Bilo je tu svega i svačega, od bunta, ljutnje na Boga, na ljude oko mene, na svit… Sve je to dolazilo ponekad itekako intenzivno i jednako tako prolazilo. Samo jedno je bilo konstanta: Bog kojeg sam od najmanjih nogu upoznavala uz svete uzore iz moje obitelji, te za kojim sam istovrimeno čeznula i bižala od Njega.

Znam, prva misao vam je da nema logičnijeg razloga da dite ode u samostan od bijega od disfunkcionalne obitelji. I ja bih danas možda tako razmišljala, ali vrlo dobro znam što je tada bilo u mom srcu i sa stopostotnom sigurnošću mogu potvrditi da nisam pobigla od svita jer me svit povridio, niti sam bižala od kuće jer mi je u njoj bilo loše, iako je bilo loše.

I to je sasvim u redu, jer Bog ne čeka da postanemo savršeno zreli da bi nas pozvao. Da čeka, nikad nikoga ne bi ni pozvao. On zove čovika onakvog kakav jest, a onda ga kroz odaziv oblikuje, približava sebi i šalje drugima.