Za vratove oko zemlje i mrginja

✍️ Ova besida zaštićena je autorskim pravima.
Sadržaj ove beside nije dopušteno kopirati, prosljeđivati, screenshotati ni javno objavljivati bez izričitog dopuštenja autorice.
U slučaju dopuštenja, svako dijeljenje mora sadržavati jasno navođenje autorice Andrijana Vekić i oznaku profila: @babini.savjeti.

Dopuštenje me možete zatražiti odgovorom na ovaj mail ili porukom na Instagram profilu @babini.savjeti.

Čeljadi moja,

Danas ćemo besidit o rak rani našeg društva, posebno s područja Dalmacije i Bosne i Hercegovine, di je ta pojava izraženija, barem se meni čini, a morebit i nije. O obiteljskim svađama i čepušanjima za komad zemlje i imanja. Moja statistika kazuje da svi znamo barem jednu takvu priču. Dva brata koja su dilila sobu i tanjur, a sad se ne pozdravljaju već petnaest godina. Sestre i rodice koje se mimoiđu na groblju, jedna s desne strane grobnice, druga s live, a obe su došle upalit sviću istom pokojniku koji im nije na vrime razdilio nasljedstvo. Komšije koji su jedan drugom pomagali gradit kuću, a danas su “za vratove” oko mrginja (ako ne znate šta je mrginj, guglajte). Čovik koji na samrti nije htio vidit rođenu baću i sestre zbog dvi stotine kvadrata kamenjara na koji nijedno od njih nije nogom kročilo više od trideset godina. Mogla bih ovako u nedogled.

Vrime je da o tome ozbiljno progovorimo, jer sve češće dobijam vaše poruke na tu temu i vidim da mlađe generacije nisu puno naučile od svojih predaka.

Ovu besidu najbolje je počet od činjenica o kojima se ritko govori javno, a redovito se primeću po kavama i trač partijima.

Naši sudovi su zakrčeni parnicama koje traju duže od jednog životng vika. Ostavine se ne provode po dvi, tri generacije, pa u zemljišnim knjigama i danas ko vlasnici stoje ljudi koji su umrli prije rata, i to onog drugog svitskog. Katastar govori jedno, stanje na terenu drugo, a ono šta je stari rekao na samrti treće. Brat s bratom ne priča zbog toga šta nisu znali odredit mrginj i podilit se. Dođe unuk koji bi nešto sagradio ili prodao, pa otkrije da mu triba potpis četrdeset i tri osobe, od kojih trećina živi u Americi, trećina po drugim kontinentima, a trećina je već odavno pod pločom, dok s polovicom svih njih uopće ne razgovara.

Ako se i odluči na takav pothvat, vodi se spor deset, petnaest godina. Potroši se više para na advokate nego šta ta zemlja vridi. Proda njivu koja je 1/1 na njemu da plati vještaka da bi izganja papire za zemlju koja mu nije ni na didu. Posvađa se s najbližim rođakom, pa pridaju dici zavadu ko štafetu i dica je vode, često i ne znajući točno zbog čega je sve skupa počelo. Zemlja u međuvrimenu leži zarasla u kupinu, nikome ni od kakve koristi.

Čoviku koji gleda sa strane, to izgleda potpuno bezumno. Zato i triba objasnit kako smo dotle došli, jer nije ova nevolja došla do nas iz nečije dosade ili isključivo zbog nečije zloće. Iza svega se krije stolitni obrazac borbe za opstanak koji je u određenim povijesnim razdobljima bio svrsishodan i funkcionirao gotovo savršeno, odnosno postizao je cilj - održat lozu na uzgoru i osigurat opstanak nadolazećim generacijama.

Prvo i najvažnije je podsvistit da našim didovima i nama zemlja nema isto značenje. Nama je zemlja komad na kojem ćemo sagradit kuću i eventualno zasadit malo vrta u koji ćemo ući odmorit mozak nakon napornog radnog dana na poslu koji obavljamo za drugoga. Mi ćemo kruv zaradit imali zemlje ili ne imali, imali nekretninu na sebi ili ne imali, ali našim didovima zemlja je bila sve: izvor zarade, identitet i kruv svagdašnji. Nije bila investicija, ni “nekretnina”, ni broj u katastru. Bila je razlika između toga hoće li im dica priko zime imat šta ist ili neće. Naš krš nije Slavonija, di jedna dobra godina namiri onu lošu. Kod nas se s dvi njive živilo na rubu, pa je gubitak jedne značio glad, i to ne onu književnu, pjesničku nego pravu egzistencijalnu, zbog koje se umiralo. Zato se za među ginulo, ne zbog kvadrata nego zbog opstanka, i ko to ne razumi, ne razumi ništa o našem svitu.