Stol naš svagdašnji

✍️ Ova besida zaštićena je autorskim pravima.
Sadržaj ove beside nije dopušteno kopirati, prosljeđivati, screenshotati ni javno objavljivati bez izričitog dopuštenja autorice.
U slučaju dopuštenja, svako dijeljenje mora sadržavati jasno navođenje autorice Andrijana Vekić i oznaku profila: @babini.savjeti.

Dopuštenje me možete zatražiti odgovorom na ovaj mail ili porukom na Instagram profilu @babini.savjeti.

Čeljadi moja,

ne znam za vas, ali mene je ko dite, posebno liti kad je dan dug i kad se igra otegne do mraka, najviše živciralo ono materino u šest navečer: “Dico, ajte kući na večeru i pozdravit Gospu.” To je značilo da je ćaća došao s posla, da je večera na stolu i da se triba Bogu pomolit, a samim time da je igra za taj dan gotova i to baš kad se sunoćaje i kad je najlipše. Lito, puna ulica dice, igra tek uzela maha, a ono iz svake kuće grmi: “Dico, večera!” Ako iz neke slučajno nije zagrmilo, znalo se da će za koju minutu pa bismo sami rekli: “Odo’ i ja, sad će i mene zvat.” Tako bi se u čas raspršilo ono najdraže zarad onoga dugotrajno značajnijeg za naš život, o čemu ću besidit.

Ovo neće biti besida o zdravom odgoju i idealnoj obitelji. Daleko smo mi bili od zdrave i sređene obitelji, ali taj se običaj dnevnog okupljanja oko stola držao ko zakon. Je li to bio ostatak onoga šta su naši pokupili ko običaj od svojih starih ili je zaista bio stil života koji je proizlazio iz uvjerenja naših roditelja, u to neću ulazit. Koliko se ja sićam, u našem selu je prije trideset godina većina naših obitelji imala takav jedan poziv na okupljanje, pa čak i moja.

Ponavljam, ko ditetu mi nije bilo ništa mrže od tog prikidanja igre zbog večere i molitve.

Danas ću vam besidit baš o važnosti tog momenta, jer sam s godinama shvatila da mi je ono šta sam najviše mrzila bilo nešto šta mi je ostalo ko dragocjeno iskustvo koje većina današnje dice neće imat priliku iskusit, niti na tome graditi odnose i život.

Za početak ću vam postaviti pitanje, a vi odgovorite sebi, ne meni, kako biste mogli čitati besidu u kontekstu svoga života.

Pritom ne mislim za Božić, Uskrs, rođendane, krizme, pričesti, fešte, nego na obične dane i svakodnevicu. Ima li vaša obitelj uopće naviku zajedničkog blagovanja ili dnevnog okupljanja oko stola? Ako se morate zamislit prije nego odgovorite, onda je ova besida za vas.

Naš stol nije bio samo komad namještaja, nego institucija sa svojim nepisanim zakonima koje nam niko nikad nije diktirao, a svi smo ih znali jer smo ih učili živeći i prakticirajući. U većim obiteljima ili čak zajednicama više obitelji (o čemu više svjedoče oni malo stariji od nas) svako je imao svoje misto. Ni ta se mista nisu dodjeljivala posebnim vijećanjima nego spontano. Kad bi neko slučajno sio na didovo, babino, ćaćino ili materino misto, cila bi se kuća okrenula jer se red itekako znao. Nije se počinjalo dok svi ne sidnu za stol, pa se čekalo i onoga najmlađeg. Gostu se moralo ponudit najmanje triput, a on je morao dvaput odbit prije nego uzme, jer bi inače ispalo da je došao gladan. Ono “ma ne mogu više, fala” nikad nije bilo odgovor nego početak pregovora koji je trajao dok tanjur ne bi bio pun. Naši stari pamte i vrime kada nije bilo vele mesa pa se dobro raspoređivalo ko će koliko dobit i bio bi sritan onaj ko uopće dobije komad mesa. Mi mlađi, Bogu fala, ne pamtimo vrimena takve redukcije, ali ovo i nije prvenstveno besida o običajima za stolom, nego o važnosti svakodnevnog obiteljskog okupljanja za stolom.

Za obitelj stol nikad nije bio samo misto di se jede. Stol je bio centar obitelji. U političkom jeziku to bi bio sabor obitelji. Za stolom se saznavalo sve bitno za obitelj i one oko nje. Ko je umro, ko se udaje, ko je pao razred, ko je vidio koga s kime, kome se otelila krava, ko se vraća iz Njemačke, kako je bilo na poslu, kako je bilo u školi… Za stolom su se dogovarale ženidbe i mirile svađe, tu se saznavalo kad se šta triba, ko se razbolio, kad će doći gosti... Za stolom se nikad nije čula ona danas vrlo česta rečenica “moramo razgovarat”, upravo zato jer se za stolom uvik razgovaralo. Jednostavno, nije tribalo sazivat obiteljske sastanke za razgovor ko da je izvanredno stanje. Obitelj bi svaki dan sila zajedno pojist i razgovor bi započeo sam od sebe, spontano, između dva zalogaja. Bez najave i bez dnevnog reda.

Šta danas imamo? Danas se moramo dogovarat da bismo razgovarali, a tada se razgovaralo jer se obitelj okupljala na jednu tako običnu svakodnevnu životnu potribu – jelo.

E, ovde ćemo vidit kako male, gotovo neprimjetne promine stila života dovode do dugoročno pogubnih posljedica.