Ministarstva tuđih poslova rade punom parom

✍️ Ova besida zaštićena je autorskim pravima.
Sadržaj ove beside nije dopušteno kopirati, prosljeđivati, screenshotati ni javno objavljivati bez izričitog dopuštenja autorice.
U slučaju dopuštenja, svako dijeljenje mora sadržavati jasno navođenje autorice Andrijana Vekić i oznaku profila: @babini.savjeti.

Dopuštenje me možete zatražiti odgovorom na ovaj mail ili porukom na Instagram profilu @babini.savjeti.

Čeljadi moja,

prošli tjedan sam bila na odmoru s nećacima i bili su to dani kakve čovik pamti godinama: zgrada na sedam katova s prašumom i akvarijem, zoološki vrt na otvorenom, najveći i najposjećeniji zabavni park u Skandinaviji, roller coasteri koji ti želudac dovedu do grkljana… Navečer iscrpljeni, a sritni onom vrstom sriće koja se pamti za cili život. Onda, kako to već biva, dođu pauze između tih dragocjenih trenutaka. Sidnemo, ispružimo noge, popijemo kavu, i tu sestra i ja krenemo u ćakule, sasvim normalno, ko što svi mi to radimo. Međutim, u tim se ćakulama počnu pojavljivat i tuđi životi ili životne situacije. Znaš li ono za onu, čula sam da su oni, jesi li čula da se onaj… I svaki put kad bi tako krenulo, ja bih ositila kako me izbacuje iz stvarnosti u kojoj trenutno jesam, u Göteborgu, s dicom koja mi trče oko nogu, u danu kakvih nemam puno u životu, a misli mi odjednom moraju u neko selo pet-šest državnih granica dalje, kod ljudi na koje ne mogu utjecat ni ovako ni onako, pa bih joj možda i nervozno odbrusila: “Ma ne zanima me, sad sam tu i uživam.” Ponovilo se to nekoliko puta, dovoljno da sestru naživcira, jer je ispadalo da sam nedostupna za razgovor. Nisam bila nedostupna, nego mi se jednostavno nije dalo da mi tuđe situacije kradu ovu moju stvarnost koja se u tom trenutku događala i neće se ponoviti na ovakav način.

E, sad dolazi ono zbog čega vam sve ovo i pišem. Kad smo se vratili u redoviti život, premetali smo kako nam je bilo, i sestra mi u jednom trenutku kaže da sam se baš prominila. Zbunilo me na prvu i zabrinula sam se nad tom izjavom pa je upitah kako to misli, a ona će da se sa mnom više ne more normalno razgovarat, šta me zabrinulo još više, tako da sam tražila da mi detaljnije pojasni. Onda mi reče da sam postala dovoljna sama sebi i da me ne zanima ništa vezano za druge. Tu sam se već ozbiljno zabrinula, jer zvuči više ko dijagnoza koja triba sanaciju nego ko kompliment. U milisekundi je pripoznala moju zabrinutost pa je nastavila: nemoj me krivo shvatit, ne mislim da si ohola ili samodostatna i da te drugi ne zanimaju, nego eto, kad čovik s tobom nešto počne komentirat, ti odmah sasičeš i ne zanima te. E, sad se malo lakše diše. Tu smo. Upitah je misli li time da imam svoj život i da ne vodim brigu o tuđim životima, a ona će: e, to, upravo to. Nakon toga je razgovor tekao u totalno drukčijem tonu i smjeru. Objasnila sam joj da nemam ni volje ni vrimena pritrestat čak ni one najbeznačajnije trenutke tuđih života na koje nemam nikakav utjecaj niti šta mogu prominit. Rekla sam joj i da nemam potribu suosjećat s ljudima koji sami sebe uništavaju ili s onima koje jedva poznajem i nemam nikakav doticaj s njima. Na kraju sam joj rekla da je u pravu, potpuno u pravu, ali da mi sad to zvuči više ko kompliment nego ko dijagnoza, te da se neću osjećat loše jer sam se prominila u tom smislu. Neću se osjećat loše jer netko ne more sa mnom pričat o drugima na način na koji je navikao, a to nije moj način pa smo se obje nasmijale i prešle na drugu temu, u pravu i jedna i druga ovaj put.

Ipak, ta rečenica mi odzvanja danima i zato ćemo večeras besidit o jednoj od naših najraširenijih narodnih djelatnosti. O ulaženju u tuđe živote. Naša ministarstva tuđih poslova rade punom parom, u tri smjene, bez godišnjeg odmora, i još nikad nijedan zaposlenik nije dobio otkaz.

Prije nego išta napišem na tu temu, nešto moramo raščistit. Ne pozivam, niti ću pozivat na ravnodušnost i nemojte iz onog mog “ne zanimaju me tuđi životi” izvuć zaključak da je kršćanska mudrost gledat svoja posla i pustit da svit gori. To bi bila najgora moguća poruka, posebno jer je na prvim stranicama Biblije zapisano prvo pitanje koje je Bog postavio čoviku nakon prvog ubojstva na svitu: “Gdje ti je brat?”, a prvi izgovor u ljudskoj povijesti bio je upravo poziv na ravnodušnost prema bližnjemu, ono Kajinovo “Zar sam ja čuvar brata svoga?” (Post 4,9). Odgovor na to pitanje, čeljadi moja, glasi: jesi. Postoji, međutim, i drugi prizor, koji stoji na posve suprotnoj strani, pa i njega moramo imat na pameti. Petar, tek šta je od Uskrslog primio pastirsku službu, tek šta mu je rečeno “pasi ovce moje”, okrene se, ugleda onog drugog učenika i pita: “Gospodine, a što s ovim?” Dakle, prvo šta je učinio čim je dobio odgovornost za druge bilo je da se počeo zanimat za tuđu sudbinu umisto za svoju, a Isus mu na to odgovara nešto šta bismo svi tribali zapamtit: “Što se to tebe tiče? Ti idi za mnom!” (Iv 21,21-22).

Dakle, imamo dvi krajnosti između kojih se mi ljudi vrtimo cili život: Kajin, koji ne želi ni znat za brata, i Petar, koji želi znat previše. Bog je i jednog i drugog spustio na zemlju i pokazao di im je misto, a kršćanski put nije samo kompromis između toga dvoje, ali o tome ćemo kasnije.

Prije toga moramo se pošteno zapitat odakle nam navika da brinemo za tuđe živote, i tu je znanost milosrdna prema našoj vrsti. Znanost o tome kaže nešto šta će vas morebit iznenadit, a to je da sklonost govorenju o drugima nije naša izopačenost nego naša narav. Prema najpoznatijem istraživanju otprilike dvi trećine svih naših razgovora tiču se drugih ljudi i odnosa među njima. Tako smo sazdani i tu nema dileme, samo šta se kod nas na tu narav nakalemilo još štošta.