Prije nego ti svijet kaže da će majčinstvo staviti tvoj život na čekanje

✍️ Ova besida zaštićena je autorskim pravima.
Sadržaj ove beside nije dopušteno kopirati, prosljeđivati, screenshotati ni javno objavljivati bez izričitog dopuštenja autorice.
U slučaju dopuštenja, svako dijeljenje mora sadržavati jasno navođenje autorice Andrijana Vekić i oznaku profila: @babini.savjeti.

Dopuštenje me možete zatražiti odgovorom na ovaj mail ili porukom na Instagram profilu @babini.savjeti.

Čeljadi moja,

danas pero prepuštam svojoj gošći, Luciji Jurić.

Lucia je supruga, majka dviju djevojčica i autorica newslettera “Before the World Tells You” – pisama svojim kćerima o ženstvenosti, majčinstvu, braku, vjeri, ljubavi i životu, o svemu onome o čemu će im svijet jednoga dana imati mnogo toga za reći. Njezina je želja ostaviti im nešto prije nego što svijet stigne prvi: prostor za dublje promišljanje o stvarima koje često prihvaćamo kao očite.

Moja je želja da čujete za nju i njezina pisma kćerima, ali ne samo to, nego i da ih čitate jer se u njima krije pravo bogatstvo. Zato danas s vama dijelim jedno od tih pisama.

Jako me često pitate o braku, ljubavnim odnosima i odgoju dice, a ja, ruku na srce, nisam baš stručnjak na tom području ili, kako bi jedna žena rekla: “nisam školovala”. Zato nastojim ugostiti one za koje smatram da su kvalitetni na određenom području, a Lucia je, po mom skromnom mišljenju, definitivno kvalitetna supruga i majka.

Uopće vam neću spominjati da je završila prestižni fakultet u Americi s najboljim ocjenama. Ne zato što to nije važno, nego zato što bi ona prva prominila temu i zato što je zanimljivije ono što u životopis ne stane, ono što nudi svitu, a što nije naučila na fakultetu.

Lucia svoja pisma piše na engleskom jer živi u Americi, ali uz današnju tehnologiju vrlo ih lako prevedete u nekoliko sekundi. Zato kliknite ovdje, besplatno se pretplatite i redovito čitajte.

Guštajte:

Za moje kćeri, prije nego što im svijet stigne reći svoje.

Postoji nešto neobično u načinu na koji govorimo o ženi koja postane majka.

Prije djece, ona ide naprijed.

Studira. Radi. Putuje. Gradi. Napreduje. Ostvaruje se. Postaje netko.

A onda dobije dijete.

I odjednom se mijenja jezik kojim opisujemo njezin život.

Ona sada uzima pauzu.

Malo se povukla.

Karijera joj je na čekanju.

Vratit će se poslu kad djeca malo porastu.

Te izraze koristimo toliko prirodno da se rijetko zaustavimo i zapitamo što zapravo podrazumijevaju:

da je život koji je gradila prije majčinstva išao naprijed, a da je majčinstvo prekid tog napretka.

Nekada mi je to sve imalo smisla.

Danas, kao majka, sve se više pitam nije li problem zapravo u našoj definiciji napretka.

Jer majčinstvo doista mijenja gotovo sve ono što svijet zna mjeriti.

Možda će biti manje promocija. Manje sati neprekinutog rada. Manje spontanosti. Putovanje s djecom zahtijevat će planiranje koje će povremeno nalikovati manjoj vojnoj operaciji.

A neki će dani jednostavno proletjeti između doručka, ručka, spavanja, rublja, pelena, slikovnica, kupanja i pokušaja da uvjeriš jedno vrlo malo ljudsko biće da ne možemo vani bez odjeće.

I na kraju takvog dana možda neće postojati gotovo ništa u što možeš uprijeti prstom i reći:

Pogledaj što sam danas postigla.

Izvana takav život ponekad izgleda kao da stojiš na mjestu.

Ali što ako samo gledamo u pogrešno mjesto?

Prije nego što sam postala majka, mislim da sam rast uglavnom razumijevala kroz ono što se može vidjeti.

Naučiš nešto novo.

Završiš nešto.

Zaradiš nešto.

Odeš nekamo.

Napreduješ.

Postoji dokaz.

Majčinstvo me upoznalo s jednom sasvim drugačijom vrstom rasta.

Ne postoji diploma za to što si postala strpljivija.

Nema promocije zato što si naučila ostati nježna kada si iscrpljena.

Nema povišice zato što si postala manje sebična.

Nema godišnjeg razgovora na kojem će netko izmjeriti koliko si puta iznova stavila potrebe drugoga ispred svojih, često bez ijednog svjedoka.

Nema titule za to što si naučila voljeti onda kada ljubav od tebe nešto traži.

A ipak, upravo sam kroz neke od tih običnih i nevidljivih trenutaka rasla više nego kroz mnoga postignuća koja sam nekada smatrala dokazom da moj život ide naprijed.

I zato sam se počela pitati:

Jesmo li zamijenili vidljivi napredak s istinskim rastom čovjeka?