Psihičko zdravlje i vjera

✍️ Ova besida zaštićena je autorskim pravima.
Sadržaj ove beside nije dopušteno kopirati, prosljeđivati, screenshotati ni javno objavljivati bez izričitog dopuštenja autorice.
U slučaju dopuštenja, svako dijeljenje mora sadržavati jasno navođenje autorice Andrijana Vekić i oznaku profila: @babini.savjeti.

Dopuštenje me možete zatražiti odgovorom na ovaj mail ili porukom na Instagram profilu @babini.savjeti.

Prije nego krenemo na današnju besidu, tila bih vam reći još nešto.

Vaši osvrti, komentari i primjedbe puno mi znače jer mi pomažu da unapridim kvalitetu svoga pisanja, ali i samih objava. Ne samo to, pomažu i drugima odlučiti žele li se pretplatiti ili ne. Zato ću nakon objave ove beside na Instagram storyju podilit poveznicu putem koje ćete moć anonimno ostavit svoj osvrt na besidu.

Također, svi pretplatnici mogu komentirat besidu izravno u web arhivi. Dovoljno je da se prijavite ovdje mailom na koji ste pretplaćeni.

Veselim se čut šta mislite, s čim se slažete, s čim ne i šta mislite da bi moglo biti bolje. ❤️

Čeljadi moja,

danas ćemo besidit u ležernijem i manje zahtjevnom tonu. Ipak, tema je jako važna s obzirom na to šta sve čitam u svom Instagram inboxu. Od poruka u kojima me optužujete da navodim ljude na pogrešan put jer im savjetujem da odu psihologu, a propuštam im navijestiti živoga Boga (šta je, s obzirom na moj rad, popriličan nonsens) do situacija u kojima vas ljudi napadaju jer smatrate da je odlazak psihijatru ili psihologu nužan. Zajednički nazivnik svih tih prigovora je da mi, u biti, ne virujemo u Boga. Zanimljivo.

Ovaj misec obilježava se Svjetski dan mentalnog zdravlja, pa ajmo vidit šta se sve na tu temu zakotrljalo u ovom našem globalnom selu.

Papa Lav XIV. posvetio je listopadsku molitvenu nakanu pastoralnoj skrbi o mentalnom zdravlju. Moli(mo) da se briga za mentalno zdravlje prihvati i uključi u život i pastoral cijele Crkve te da se prevladaju stigmatizacija i diskriminacija osoba s duševnim bolestima. U molitvi koju je za tu nakanu izgovorio, moli da Crkva bude otvoren dom i siguran prostor u kojem svatko ima svoje mjesto, zajednica koja prati, a ne isključuje, koja sluša bez osuđivanja i približava se bez straha. Meni je u toj molitvi najviše zapela za oko jedna druga rečenica. Papa u ime svih nas kaže Bogu: “Oprosti nam za sve one trenutke kada smo okretali pogled na drugu stranu, pridonoseći stigmatizaciji i diskriminaciji osoba s psihičkim bolestima.” Nije rekao “oprosti onima koji su skretali pogled”. Rekao je “oprosti nam”.

Vjerojatno ćete pomisliti da vi zaista ne pripadate tome “mi”, ali razmislite nije li i umanjivanje nečije psihičke patnje ili uviravanje čovika da mu je dovoljna samo molitva jedan od načina na koji, možda i nesvjesno, pridonosite stigmatizaciji ljudi s psihičkim poteškoćama. Ne moramo nekoga otvoreno osuđivati ili diskriminirati da bismo mu svojim odnosom otežali ionako teško stanje. Kažem, samo razmislite, ne donosim zaključak umjesto vas.

Idemo dalje. Prije par dana izdavačka kuća Salesiana je pokrenula jednu anonimnu stranicu za mlade, nazvanu “Nevidljiv”. Tamo mladi mogu pisati o trenutku u kojem su se osjećali nevidljivima, a drugi im mogu odgovorit samo jednim znakom: “Ja te vidim“. To nije terapija i ne predstavlja se kao terapija, ali onima kojima triba ozbiljniji razgovor nudi put prema stručnoj pomoći, jer platforma upućuje na Instagram profil @nevidljiv.hr, preko kojeg se osoba može javiti i, prema potribi, dobiti usmjerenje prema stručnoj pomoći. Jutros sam ušla, pročitala sadržaj svake kućice i ostavila tim mladim ljudima znak da ih vidim, iako smatram da to nije dovoljno. Barem su napisali šta ih muči, pa možda razmisle da to nekomu i kažu. Zato mislim da je ideja jako dobra, ali ima prostora za razvijanje možda u smjeru mogućnosti komentiranja i slično. Znam da to povlači mogućnost loših komentara i da bi takav prostor tribalo pažljivo moderirati, ali virujem da se uz današnje tehnološke mogućnosti može pronaći način da se to kvalitetno i sigurno izvede.

Te dvi vijesti, uz ono šta mi pišete, natirale su me da se zapitam zašto je psihičko zdravlje i dalje osjetljiva tema u dijelu naših vjerničkih krugova. Kad čujemo izraz “mentalno ili psihičko zdravlje”, obično pomislimo na dijagnoze, depresiju, tablete i bolnicu. To je dio priče, i to ozbiljan dio, ali briga za psihičko zdravlje ne počinje tek kad se manifestira bolest. Ne mora čovik biti bolestan i ne mora čekat da se slomi da bi potražio pomoć ili da bismo mu mi priskočili u pomoć.

Virujem da ste i sami u teškim životnim razdobljima čuli, a možda i izgovorili: “Tribaš više molit”. “Samo se pouzdaj u Boga”. “Pridaj to Gospodinu”. “Da stvarno viruješ, ne bi se toliko bojao”. “Bog će to sve riješiti, samo Ga zamoli iskrena srca”. “Šta će ti psiholog kad imaš ispovid?” Mogla bih nabrajati u nedogled. Ne kažem da tako govore svi vjernici i znam puno svećenika i laika koji su s ljudima u nevolji postupali mudro i nježno. Isto tako Crkva ne naučava da je psihička patnja znak slabe vire. Međutim, ove rečenice su jako često među nama i najčešće ih izgovaraju ljudi koji nas vole. Molitva, pouzdanje i ispovid su itekako poželjni i blagodatni elementi našeg života, ali nisu rješenje za svaki problem, pogotovo ne za psihičke poteškoće i nezdrave obrasce ponašanja. Ne samo da nije dobro takve savjete davati nekomu tko ima ozbiljan psihički problem, nego mu time možemo dodatno otežati stanje i obeshrabriti ga da potraži stručnu pomoć koja mu je možda potribna. Kad se molitva i ispovid ponude kao gotov odgovor na svaku teškoću, a da nismo ni pokušali razumit šta čovik proživljava i uputit ga stručnjaku, to itekako može biti pogubno za dušu koja pati. Molitva mu može pomoći da se nosi s onime šta proživljava, može mu dati snagu, utjehu i pouzdanje u Boga, ali ne smimo pretpostavit da će sama po sebi riješiti psihički problem zbog kojeg mu je možda potribna stručna pomoć. Tada se onaj koji pati može osjećati krivim jer uopće pati i zaključit da je loš vjernik jer mu molitva ne rješava problem.