Tko si ti bez titule?

✍️ Ova besida zaštićena je autorskim pravima.
Sadržaj ove beside nije dopušteno kopirati, prosljeđivati, screenshotati ni javno objavljivati bez izričitog dopuštenja autorice.
U slučaju dopuštenja, svako dijeljenje mora sadržavati jasno navođenje autorice Andrijana Vekić i oznaku profila: @babini.savjeti.

Dopuštenje me možete zatražiti odgovorom na ovaj mail ili porukom na Instagram profilu @babini.savjeti.

Čeljadi moja,

Ne znam zanima li vas i pratite li situaciju u Bosni i Hercegovini, ali mogli ste barem po internetu skužiti da je u tijeku predizborna kampanja. Političari i politička situacija u BiH nisu tema današnje beside, ali jesu poticaj za izbor teme.

Mjesni skupovi su u punom jeku. Video zapisi i Instagram reelsi vrve od političara među određenim skupinama ljudi, među koje, ruku na srce, dolaze prigodno i za potrebe svoje kampanje. No, ni to nije tema. Pa šta je onda tema? Svi smo bili na barem jednom takvom ili sličnom skupu ili otvorenju nekog kompleksa, blagoslovu nove dvorane, svečanoj akademiji, itd...Svi smo barem jednom zakolutali očima kada voditelj uzme mikrofon i krene ono naše pozdravljanje uzvanika. Pozdravljamo poštovanog gospodina toga i toga, diplomiranog inženjera, predsjednika ove udruge, člana onog odbora, potpredsjednika nečega trećega. Pozdravljamo gospođu tu i tu, magistru, ravnateljicu, zastupnicu, nositeljicu priznanja. I tako dalje, i tako bliže, sve dok se pozdrave svi mnogopoštovani i uvaženi. Nekad sam dojma da takvi pozdravi traju duže od same ceremonije. Nerijetko tome svjedočimo i na svetim misama prigodom proslava mjesnih svetkovina i slično. Duže traju želje i pozdravi nego sama misa ili propovid. Dobro nam je poznato da je priskakanje određene persone, bilo ono namjerno ili nenamjerno, ravno smrtnom griju i pamti se godinama.

Nije da se rugam tome, ali nisam daleko od toga, da vam pravo kažem. Nemam potribu skrivat da mi je to u najmanju ruku smišno, da ne kažem drukčije, odnosno gore. Da ova besida ne ode u ruganje, probat ću postavit i vama i sebi jedno pitanje koje mi se nameće u takvim situacijama, a onda i razmišljat o njemu zajedno s vama.

Naravno, nipošto ne mislim da su titule same po sebi problematične i nepotribne. Daleko od toga. Diploma potvrđuje da si nešto naučio, funkcija pokazuje da za nešto odgovaraš, a naziv položaja govori ljudima koga šta pitat i ko je za šta nadležan ili zadužen. Ništa od toga nije glupo i nepotribno. Dapače, nužno. Problem je kad oznaka prestane opisivat čovikovu ulogu i počne određivat njegovu vridnost. Kad više ne kažemo “on je direktor” ko podatak, nego ko potvrdu i određivanje njegove vridnosti.

E, o tome ćemo večeras besidit.

Čovik je oduvik živio u nekakvim hijerarhijama, i bilo bi nepošteno govorit da su prijašnja društva i ljudi iz davne prošlosti bili bolji, jednaki i skromni. Otkad je svita, postoje staleži. Vazda su se vodile borbe ili određivalo čija je zemlja i čija je kuća najveća u selu. Bilo je činova, bilo je onih koji su sidili na čelu stola i onih koji su stojeći jeli. Moderni čovik nije ukinuo potribu za statusom, samo ju je demokratizirao. Nekad je status bio malo kome dostupan, a danas ga more steć gotovo svako, i to na stotinu različitih načina, bez obzira ima li kapital i moć u vidu novca ili ne. Realno, određeni status je lakše nego ikad steći.

Francuski sociolog Pierre Bourdieu je lipo objasnio kad je pokazao da kapital nisu samo pare. Postoji i kapital koji se sastoji od obrazovanja, znanja i ukusa, i postoji onaj koji počiva na vezama, poznanstavima i pripadnosti. Diploma, prema tome, nikad nije bila samo papir o tome šta znaš, nego i znak kojim pokazuješ kojoj skupini ljudi i mentalitetu pripadaš. Danas bismo tome mogli dodat još jedan kapital koji Bourdieu nije doživio, a to je vidljivost. Nekad si morao imat položaj da bi bio važan. Danas je dovoljno postat viralan i odavat dojam važnosti da bi te uopće primijetili. Dovoljno je pokazat se svitu važnim i odjednom broj pratitelja počne nevjerojatno sličit tituli. Ljudi se predstavljaju brojem koji stoji ispod njihove slike, isto onako ko šta se nekad predstavljalo činom.