Toliko pobožni da smo zaboravili biti ljudi?

✍️ Ova besida zaštićena je autorskim pravima.
Sadržaj ove beside nije dopušteno kopirati, prosljeđivati, screenshotati ni javno objavljivati bez izričitog dopuštenja autorice.
U slučaju dopuštenja, svako dijeljenje mora sadržavati jasno navođenje autorice Andrijana Vekić i oznaku profila: @babini.savjeti.

Dopuštenje me možete zatražiti odgovorom na ovaj mail ili porukom na Instagram profilu @babini.savjeti.

Dopušteno je objaviti link koji vodi na web arhivu općenito ili na određenu besidu u arhivi.

Prije nego krenemo na današnju besidu, htjela bih vam reći još nešto.

Vaši osvrti, komentari i primjedbe puno mi znače jer mi pomažu da unapridim kvalitetu svoga pisanja, ali i samih objava. Ne samo to, pomažu i drugima odlučiti žele li se pretplatiti ili ne. Zato ću nakon objave ove beside na Instagram storyju podilit poveznicu putem koje ćete moć anonimno ostavit svoj osvrt na besidu.

Također, svi pretplatnici mogu komentirat besidu izravno u web arhivi. Dovoljno je da se prijavite ovdje mailom na koji ste pretplaćeni.

Veselim se čut šta mislite, s čim se slažete, s čim ne i šta mislite da bi moglo biti bolje. ❤️

Čeljadi moja,

u susretu s nekim pojavama i ljudima u zadnje vrime mi se učinilo da smo u silnoj želji da budemo duhovni, pobožni, sveti, karizmatični i ne znam šta sve ne, pomalo zaboravili biti ljudi i zaboravili da smo prije svega ljudi. Kako to lipo kaže naš Drinovčanin, Antun Branko Šimić: “Svi smo slabi, svi smo samo ljudi”, a mi kao da smo toliko zaokupljeni time da se približimo Bogu da više ne primjećujemo koliko smo se udaljili od čovika koji stoji prid nama. Naravno da se tribamo truditi biti šta bliže Bogu, ali ne na način da se svim silama trudimo nadići našu čovječnost, ponekad demonizirajući je i zanemarujući je kao nešto šta nam je zapreka u odnosu s Bogom.

Dok razmišljam o tome, sitila sam se jednog razgovora sa svetogorcem, pravoslavnim monahom koji je živio na Svetoj Gori (Athos). Razgovarali smo o molitvi srca, drevnoj kršćanskoj molitvenoj praksi u kojoj se neprestanim zazivanjem imena Isusova nastoji da molitva ne ostane samo na usnama i u mislima, nego da zahvati čitavoga čovika i postane izraz njegova dubokog zajedništva s Bogom. U tom razgovoru prisjetio se riči svoga učitelja, starijeg i iskusnog monaha koji je cili život proveo na Svetoj Gori u dubokoj askezi:

Jasno je da se ove riči ne odnose samo na monahe i molitvu srca, nego na sve nas koji pokušavamo živit s Bogom.

Pitala sam, dakle, svetogorca o dubinama molitve, o onome šta su stoljećima živili veliki duhovnici, o neprestanoj molitvi i sjedinjenju s Bogom, a dobila odgovor da čovik najprije triba postat čovik, tj. otkrit i živit svoju čovječnost, zatim kršćanin, pa tek onda razmišljat o molitvi srca ili se upustit u tu avanturu, tj. u produbljivanje odnosa s Bogom. Ne očituje li se u tome ona teološka istina da milost pretpostavlja narav, ali je i ozdravlja, uzdiže i usavršava? Da se milost kalemi na narav… Predivno.

Tribamo, prije svega, dakle, postati ljudi. Mogli bismo se, naravno, zapitati nismo li već ljudi. Jesmo. No, jedno je biti čovik po naravi, a nešto sasvim drugo naučit zrilo, odgovorno i svjesno živit vlastitu ljudskost.

Mislim da mi vjernici imamo jedan pomalo neobičan odnos prema toj svojoj ljudskosti. S jedne strane, znamo da nas je Bog stvorio, da nas ljubi i da je sve šta je stvorio dobro. S druge strane, čim malo ozbiljnije zakoračimo u duhovni život, kao da počnemo priželjkivati da nas neke sasvim obične ljudske stvari prestanu doticati. Poželimo da Božja prisutnost izbriše sve ono šta je u nama ljudsko, pa tako i da ne budemo, npr. umorni, tužni, povriđeni, ljuti, nesigurni. Da nam ne triba toliko sna, odmora, razgovora ili razumijevanja. Da nas svakodnevne obveze manje opterećuju, a tuđi postupci manje uznemiruju. Ukratko, da što prije postanemo nekakva uzvišenija verzija sebe koja nadilazi sve ovozemaljsko. A “svi smo slabi, svi smo samo ljudi”.

Posebno se to, čini mi se, događa u razdobljima snažnog obraćenja ili duhovnog oduševljenja. Čovik otkrije lipotu molitve, sakramenata, klanjanja, posta, duhovne literature i odjednom mu se otvori jedan sasvim novi svit te ono šta mu je prije bilo sporedno postane najvažnije. Dobro je da postane najvažnije! Nema ništa loše u tome da čovik poželi potpuno pripadati Bogu. Dapače, bilo bi žalosno kad nas susret s Bogom ne bi uzdrmao i pokrenuo. Međutim, baš u toj iskrenoj želji za svetošću može se neprimjetno uvući i često se uvlači jedna pogrešna predodžba: da je napredovanje u duhovnom životu zapravo postupno oslobađanje od svega onoga šta nas čini ljudima. Da ćemo biti bliže Bogu šta se više oslobodimo svega onoga šta nas čini ljudima.

Pa onda čovik počne misliti da bi, ako uistinu ljubi Boga, morao stalno biti sabran, raspoložen za molitvu i iznutra miran. Ako osjeti ljutnju, nešto s njegovom duhovnošću nije u redu. Ako je tužan, možda nema dovoljno pouzdanja. Ako se osjeća iscrpljeno, možda se nesavršeno žrtvuje. A ako bi radije proveo večer s prijateljima nego pročitao još jednu duhovnu knjigu, eto prilike da se zapita nije li već ozbiljno duhovno nazadovao. Malo-pomalo, čovik svaku svoju ljudsku potribu doživljava kao prepreku na putu prema Bogu.

E, tu dolazimo do zanimljivog paradoksa. S jedne strane možemo provoditi sate u molitvi, a s druge strane izgubiti strpljenje čim nas netko od ukućana nešto zamoli. Možemo silno želit živit u Božjoj prisutnosti, a sve teže podnosit prisutnost drugih ljudi. Možemo čitati o poniznosti, a nikako ne moći izgovoriti jedno obično “oprosti”. Možemo težit savršenom nutarnjem miru, a ne znati šta napravit s vlastitom ljutnjom osim proglasiti je nedostatkom vire. Tako čovik, u nastojanju da bude što duhovniji, ponekad postane sve manje sposoban nositi se s najobičnijim svakodnevnim ljudskim izazovima.

Može nam se vrlo lako dogoditi da toliko pozornosti posvetimo slici o tome kakav bi duhovan čovik tribao biti da sasvim izgubimo iz vida čovika kakav stvarno jest. A s tim stvarnim čovikom, sa svim njegovim ograničenjima, odnosima i odgovornostima, ipak triba nešto napravit.

Možda je još veći problem šta se to naše priskakanje ljudskosti ne zaustavlja na nama samima. Jer kad čovik počne vlastite osjećaje, slabosti i ograničenja doživljavat kao nešto čega se pod svaku cijenu triba oslobodit, lako mu se dogodi da tako postupa i prema tuđim slabostima, kao da se i tuđe slabosti tribaju “riješiti” po kratkom postupku, mlaćenjem Biblijom po glavi. Ako sebi ne dopuštamo biti ranjivi, zašto bismo imali strpljenja za tuđu ranjivost? Ako vlastitu ljutnju ne znamo pripoznat ni obuzdat, kako ćemo se nositi s čovikom koji nam proturječi? Onda se može dogoditi da iskreno želimo braniti Boga i Božje, a u toj obrani zaboravimo na dostojanstvo onoga koga je Bog stvorio i za koga je Krist umro. Kao da je moguće ljubiti Boga, a pritom se prema čoviku ponašati kako nas je volja.