Triba li katolik davat zajednici desetinu od svojih prihoda?

✍️ Ova besida zaštićena je autorskim pravima.
Sadržaj ove beside nije dopušteno kopirati, prosljeđivati, screenshotati ni javno objavljivati bez izričitog dopuštenja autorice.
U slučaju dopuštenja, svako dijeljenje mora sadržavati jasno navođenje autorice Andrijana Vekić i oznaku profila: @babini.savjeti.

Dopuštenje me možete zatražiti odgovorom na ovaj mail ili porukom na Instagram profilu @babini.savjeti.

Čeljadi moja,

Večeras ćemo, na vaš zahtjev, besidit o tome zašto je u zadnje vrime pitanje starozavitne desetine, odnosno davanja desetine Crkvi ili potribitima postalo toliko prisutno među katolicima.

O biblijskim temama ne moremo i ne smimo govorit površno jer vrlo brzo pristanu biti samo teološka pitanja i počnu otkrivat nešto puno dublje o ljudskom srcu. Pitanje desetine jedna je od tih tema. Naše današnje pitanje na prvu izgleda jednostavno: triba li katolik davat deset posto svojih prihoda Crkvi ili ne triba? Ali čim čovik malo ozbiljnije zagrebe ispod površine, shvati da se ovde ne radi samo o novcu. Radi se o odnosu prema Bogu, a kasnije ćemo vidit da se podsvisno radi i o osićaju sigurnosti, o potribi da čovik nekako umiri vlastiti strah pred neizvjesnošću života, ali i o vrlo suptilnoj mogućnosti da se vira počne pritvarat u trgovinu.

Danas se među katolicima sve češće more čuti govor o desetini ko gotovo nužnoj duhovnoj disciplini. Takav narativ je najviše prisutan u nekim karizmatskim zajednicama i duhovnim pokretima, pa čovik more steć dojam da bez desetine nema ni pravog povirenja u Boga. Vrlo često se uz to vežu i svidočanstva ljudi koji govore kako im je život krenuo nabolje nakon šta su počeli davat deset posto svojih prihoda. Jednome se iznenada otvorilo radno misto koje nije očekivao. Drugome je Bog providio prihode koji su mu bili nužni, a gotovo nemogući. Treći govori kako mu je Bog “počeo uređivati život” otkad je posta viran u davanju.

Naravno da nije problem u tome šta ljudi pripoznaju Božje dilovanje u svojim životima i žele zahvaliti Bogu za dobro koje su primili. Do problema dolazi onda kad se u čoviku polako počne stvarati uvirenje da postoji određena duhovna formula po kojoj se Božji blagoslov more prizvati ili pojačati. Tada desetina više nije samo čin velikodušnosti nego postaje nešto puno opasnije: pokušaj da čovik kroz religiozni čin osigura vlastitu egzistenciju i umiri strah od budućnosti.

Ovime nipošto ne tvrdim da svi koji daju desetinu imaju ovakva polazišta ili uvirenja, svisna ili nesvisna, samo odmah na početku postavljam problem na koji ću pokušat sustavno dat katolički odgovor.

Zato valja odmah napomenit da pitanje desetine nije moguće ozbiljno razumit ako se na njega gleda samo kroz površnu raspravu “triba li” ili “ne triba”. Potribno je razumit odakle uopće dolazi praksa desetine, kako se razvijala kroz povist, zašto je toliko snažno prisutna u protestantskom svitu i kako je postupno počela ulaziti i u katolički narativ. Ali još važnije od toga, potribno je razumit šta se događa u čovikovoj nutrini kad počne virovat da postoji poveznica između njegovog davanja i Božjeg blagoslova.