Zašto ulazimo u bitke koje nisu naše?

✍️ Ova besida zaštićena je autorskim pravima.
Sadržaj ove beside nije dopušteno kopirati, prosljeđivati, screenshotati ni javno objavljivati bez izričitog dopuštenja autorice.
U slučaju dopuštenja, svako dijeljenje mora sadržavati jasno navođenje autorice Andrijana Vekić i oznaku profila: @babini.savjeti.

Dopuštenje me možete zatražiti odgovorom na ovaj mail ili porukom na Instagram profilu @babini.savjeti.

Čeljadi moja,

u zadnje vrime sve češće čujemo za ljude koji su se slomili pod teretom javnog izlaganja i djelovanja, bilo da su se povukli sa scene, bilo da su se razbolili, ili pak, u najgorem slučaju tragično okončali život. Gotovo u svim navedenim situacijama o njima se po portalima piše i na televizijama govori tri do sedam dana, a onda ih se zaboravi ko da nikad nisu postojali. Ne mislim ulazit u detalje, niti spominjat čija, jer nemam pravo, a ni potribu. Pomolimo se za njih i za one koje su ostavili, i to je jedino šta nam pristoji.

Ali ono kroz šta sam sama prošla, o tome smim govorit, dapače, mislim da moram.

Znate da sam prije nekog vrimena malo intenzivnije na svojim Instagram profilima pisala o vjerskim sektama, molitvenim zajednicama koje plešu na rubu protestantizma, odnosno na rubu katoličanstva, te o onima koji parazitiraju na savjestima i neznanju naivnih vjernika i od toga lipo žive, od milja ih zovem viroprivrednicima. Naravno da nisam planirala, niti zamišljala da će moje djelovanje u bilo kojem trenutku otići u tom smjeru i doći do točke okršaja s takvim pojavama. Međutim, dogodilo se ne toliko mojom intencijom koliko zbog vaših sve češćih pitanja, vapaja zbunjenosti i potribe da neko nazove stvari svojim imenom. Budući da se oko mojih Instagram profila okupila konkretna, stalno prisutna zajednica ljudi, ositila sam dužnost odgovorit na taj moment, a onda se ta priča zakotrljala. Skužili ste da nemam problema reć istinu i argumentirat je, pa ste se zakačili za tu moju slobodu govora ko strvinari na lešinu. Nekima sam otvorila oči, nekima nisam. Jednima je bila važna istina, drugima samo senzacija. Nekima sam bila svetac, nekima antikrist i to je sasvim očekivano.

Ipak, s određenim odmakom shvaćam da sam gledajući na neko opće dobro i na potribu da ljudi barem počnu razmišljat svojom glavom, na svoja pleća natovarila teret za koji nisam bila spremna i koji me počeo lomit. Naravno, lom se nije dogodio odjednom i niotkud nego sam postupno i polako bila sve slabija pod njim. Da je došao odjednom, prepoznala bih ga i odmah odbacila, ali stvari ne funkcioniraju tako. Svaka komunikacija na tu temu mi je postupno i neprimjetno oduzimala mir, misecima, sve dok nisu počele stizat ozbiljne pritnje, i to ona najgora vrsta: “neće ubit tebe, nego nekog tebi dragog.”

U tom ipak za svijest prijelomnom trenutku, shvatila sam koliko su stvari otišle ozbiljno daleko i u pogrešnom smjeru. Shvatila sam da sam zbog potribe da ljude koji su velikom većinom tu radi sočnosti i senzacionalnosti teme uputim u istinu, dadnem smjernice za razmišljanje, istraživanje i otkrivanje istine, te im pomognem naučiti kritički pristupati svim pojavama pa i onim crkvenim, u biti izgubila mir i navukla ne tako dobronamjernu ekipu na sebe. Ne samo sebe, nego potencijalno i na svoju obitelj. K tomu sam primijetila i koliko me to čini nervoznom, razdražljivom i osjetljivom.

Danas znam da sam tada stajala na vrlo tankoj granici. Da nisam bdjela nad sobom i nad pokretima vlastita srca, virujem da bi me to polako odvuklo u kroničnu tugu, pa u bespomoćnost prid spoznajom da ljudi ne žele istinu nego senzaciju, a odatle je do očaja kratak put.

Mic po mic, našla sam se u situaciji u kojoj se nisam osićala nimalo ugodno, a sve svojom voljom i iz dobre namjere.

Ono šta me poslije, kad sam već odlučila barem privremeno izbjegavati takve teme, najviše zateklo jest koliko je sve to počelo bezazleno, a da nisam bila pažljiva, dovelo bi me do kroničnog stanja i borbe s vitrenjačama. Te, male, ali skoro svakodnevne ćakule na određene teme počele su ozbiljno pritiskat moju dušu.

Tako zatečena samom sobom i pokretima svog srca, najprije sam se počela okrivljivati: tako ti i triba kad se petljaš tamo di ti nije misto… A onda, ja ko ja, počela sam usput u pauzama istraživat šta mi se to dogodilo i uvidila da je to opisano do zadnje pojedinosti i da se događa svakome tko je duže vrime izložen vitru ili pritisku. Poslužit ću se primjerom koji će savršeno opisati ono šta nam se događa kad smo dugo izloženi pritisku. Čaša puna vode u ruci koja je u položaju pod kutom od devedeset stupnjeva. Uopće nema neku značajnu težinu koja bi opteretila ruku. Prva minuta držanja čaše za odraslu osobu je prelagana, ali što vrime dalje odmiče, pritisak postaje sve veći, bol se intenzivira. Zašto? Čaša je i dalje iste težine, nije problem u njezinoj težini, nego u dugotrajnoj izloženosti. Dugotrajna izloženost čak istoj težini čini da naša ruka postaje slabija i sve više nas boli.

Tom analogijom moremo govoriti i o izloženosti naše duše i tila stalnim pa makar i malim pritiscima. Naše tilo je izvrsno opremljeno za kratku opasnost. Refleksi nam rade savršeno kad tilo pripozna trenutak u kojem triba pobić ili se obranit. Od takvih situacija nam gotovo i ne triba oporavak. Ali kad opasnost traje misecima, kad svaki put dok otvaraš telefon ne znaš šta te čeka, onda tilo ostane trajno napeto i troši resurse koje ne stigne obnovit. Zato ljudi za one koji se naglo sruše ili odustanu od života, obično kažu istu rečenicu: pa nije bio bolestan, nije pokazivao nikakve znakove umora ili opterećenja, ne znamo šta mu je bilo. U pravu su, jer takve osobe nekad ni same ne skuže da su u problemu i da ih boli jer se stvari događaju neprimjetno, dan po dan do točke pucanja.

Nadalje, sazdani smo tako da nas jedna ružna rič pogodi jače nego deset lipih. To nije naša slabost nego naša zaštita, jer bi čovik koji bi zanemario pritnju brzo nastradao, dok, npr. onaj koji zanemari kompliment ne bi. Znači, moreš dobit dvista poruka podrške od ljudi koji te poznaju, koji vide kako dobro radiš i jednu uvredu u komentaru od čovika koji nema pojma ko si, u krevetu ćeš na kraju dana više razmišljat o toj jednoj uvredi od neznanca, negoli zahvaljivat na podršci prijatelja.

Onda, ono najpogubnije za našu psihu i volju. Kad se dugo boriš, a ništa se ne minja, prestaneš virovat da išta ovisi o tebi. Psiholozi to zovu naučenom bespomoćnošću i utvrdili su da se ne zadržava samo na onom području di si se borio, nego se priseli i na sve ostalo. Odatle osjećaj koji sam i sama počela ositat: šta god ja rekla, koliko god upućivala na službeni crkveni nauk i teologiju, oni će svejedno virovat komu hoće i dalje tražit vođe koji će im davat upute i od njih napraviti duhovne robove. Kad tako pomisliš, već si na pola puta prema onome pod smrekom, o čemu ću vam još pisat.

Prvo šta triba napravit čovik koji skuži da mu nešto crpi snagu, i to nešto na šta čak ni dugotrajnim ponavljanjem istine ne more utjecat, jest zapitat se šta tu radi i kako je dospio tu. Kako piva Čola: “Koji je ovo grad? Koje je ovo mjesto? Gdje sam ja ovo sad?” Kako i zašto sam ušla u bitku koja očito nije moja?

Odgovor postoji, samo je neugodan. Pokušat ću ga popratiti primjerima bitke u koju sam ja ušla, a koju sam maločas spomenula.