Dite moje,
svi mi u jednom periodu života završimo u onom čudnom prostoru između starog i novog.
Nisi više tamo di si bija ili možda s ljudima s kojima si bija, a još nisi stiga kamo tribaš stić ili kome tribaš stić.
I kao da stojiš…nijem…zarobljen u trenutku između dva daha,
moleći da te Bog upita ono egzistencijalno pitanje „Čoviče, di si?“
Obično ljudi ne vole to pitanje jer se boje ogoliti u odgovoru, ali u ovakvim trenutcima dezorijentiranosti, kao da jedva čekamo da nas upita di smo, kako bismo se orjentirali po Njegovu glasu.
Međutim, glasa nema…
Suočavamo se s tišinom i samoćom.
To je taj međuprostor.
Nije početak, nije kraj.
Nije staro, nije novo.
Nije sigurnost, nije kaos.
Nego — ono između.
Ono šta ti rasteže dušu, brusi rubove srca i povlači u dubine u koje se ne bi usudija zakoračit da si osta u poznatome.
🔒 Ova besida je dio arhive
Misečna pretplata daje pristup novim besidama. Cila arhiva dostupna je uz godišnju pretplatu. Ako želiš čitati sve od početka — otključaj arhivu.
Otključaj arhivu