Dite moje,
danas ću s tobom besidit o nečemu što je jako česta pojava u našem društvu.
Nečemu o čemu se rijetki usude govoriti, a još rjeđe priznati sami sebi da nose ranu i težinu križa koji se zove “preuzimanje tuđe uloge”.
Najčešće je to preuzimanje uloge roditelja svojim roditeljima, braći i sestrama. Uloge spasitelja onima koji ga ne žele, nego u drugome traže žrtvu i čvrst oslonac. Uloge “džoker zovi” onima koji će te iscidit do besvijesti, da nisi ni svjestan, a sve dok ti tepaju da si im najpouzdanija podrška, najveća uzdanica i jedina osoba na koju se mogu oslonit.
Nerijetko je to i preuzimanje uloge partnera svome roditelju koji je izgubio bliskost sa svojim partnerom ili ga pak nema iz ovog ili onog razloga pa se grčevito drži diteta koje triba roditelja, a ne partnera.
Događa se da je osoba sama izabrala biti žrtva takvih odnosa, bojeći se preuzeti svoju ulogu, ili je pak žrtva tuđe slabosti i manipulacije. Nebitno. U svakom slučaju konačan rezultat je isti – izgubljenost, neostvarenost, dezorijentiranost – svjesna ili nesvjesna.
🔒 Ova besida je dio arhive
Misečna pretplata daje pristup novim besidama. Cila arhiva dostupna je uz godišnju pretplatu. Ako želiš čitati sve od početka — otključaj arhivu.
Otključaj arhivu