Znate li ko je baba Penavuša?

✍️ Ova besida zaštićena je autorskim pravima.
Sadržaj ove beside nije dopušteno kopirati, prosljeđivati, screenshotati ni javno objavljivati bez izričitog dopuštenja autorice.
U slučaju dopuštenja, svako dijeljenje mora sadržavati jasno navođenje autorice Andrijana Vekić i oznaku profila: @babini.savjeti.

Dopuštenje me možete zatražiti odgovorom na ovaj mail ili porukom na Instagram profilu @babini.savjeti.

Čeljadi moja,

evo nas na početku nove rubrike, kako sam vam i najavila.

Dugo sam premišljala kime otvorit ovu galeriju velikana i velikanki našega naroda, a onda mi je sinilo da mi je odgovor cilo vrime prid nosom. Red je da prva babina besida o našim velikanima bude o jednoj drugoj Babi. O ženi koju je cila Hercegovina zvala baba Penavuša, a koju je svit umjetnosti upoznao kao Sofiju Naletilić, jednu od najvećih naivnih kiparica koje je ovaj narod dao. Zvuči pomalo smišno? Hercegovka, baba i poznata naivna kiparica. Pff, moš mislit.

Priča koju ću vam večeras ispričat zaista je posebna. To je priča o ženi koja je prošla kroz glad, rat, udovištvo i plakala na grobu vlastitog diteta, ali iz svega toga nije izašla slomljena, nego je u sedamdesetim godinama života uzela turpiju i komad trišnjinog drva i počela stvarat. Ako ijedan život zaslužuje ono što sam vam u najavi rubrike napisala, da je sam po sebi propovid, onda je to ovaj.

Sofija je rođena 6. siječnja 1913. godine u Mokrom kod Širokog Brijega. Na Bogojavljenje, Sveta tri kralja, dan kad su mudraci donili darove Ditetu, rodila se divojčica koja će svoje darove svitu donit tek nakon šezdeset i pet godina čekanja.

Svit na koji je došla nije je dočekao darovima. Ditinjstvo je provela u velikom siromaštvu, u Hercegovini koju su za Prvog svitskog rata poharale suša i glad. Da vam dočaram koliko je bilo teško: te su godine bile tako strašne da je fra Didak Buntić 1917. organizirao spašavanje oko sedamnaest tisuća hercegovačke dice koju su vlakovima slali u Slavoniju da ne pomru od gladi. U takvom svitu odrasta naša Sofija. Škole nije vidila nikad, ni jednog jedinog razreda, ali hercegovačka krv koja je iz kamena stvarala i na kamenu rasla odradila je svoje, tako da je Sofija u desetoj godini života sama naučila čitat i pisat. Sama! Dite od deset godina, gladno i boso, sidi i uči slova jer u sebi nosi glad veću od one u želucu, glad za znanjem i lipotom.

Udala se u Oklaje kraj Širokog Brijega i živila onako kako su živile sve naše babe: kuća, njiva, blago, dica. Godine 1942. ostala je udovica. Muž Marijan je umro, a ona je od tada pa do smrti nosila crninu i sama, ko glava obitelji, podigla šestero dice. Šestero, čeljadi moja, u ono vrime i u onom kršu. Bez muža, bez škole, bez ičega osim vlastitih ruku i vire.